Dočekati zalazak sunca nad morem s gledališta rimskog amfiteatra samo po sebi je poseban doživljaj. Jedne rujanske subote taj zalazak sunca za nekoliko tisuća ljudi u pulskoj areni bio je još posebniji - pravo sunce simbolično je zamijenio osvijetljeni krug na platnu velike pozornice. Poznat kao Mr Screen, svjetleći je krug izazvao ovacije publike no val oduševljenja ispunio je antičke zidine tek kad se iz polumraka pozornice začuo prepoznatljivi zvuk Fender Stratocaster gitare. David Gilmour, pjevač, tekstopisac, skladatelj i multiinstrumentalist, sa svojim je pratećim orkestrom uveo publiku u nezaboravno trosatno glazbeno iskustvo.

Kratku europsku turneju na kojoj je promovirao svoj novi studijski album "Rattle That Lock", Gilmour je odlučio započeti upravo u Puli. Odabir pulske arene nije bio slučajan i to su dobro znali gotovo svi koji su te večeri bili u publici, isto kao što je i Gilmour dobro znao da publika nije došla čuti samo pjesme s novog, netom objavljenog albuma. U maniri pravog britanskog džentlmena u tom se smislu i obratio publici, najavivši naslovnu pjesmu s albuma Pink Floyda "Wish You Were Here". Iako oduševljenje publike nije jenjavalo za vrijeme trajanja čitavog koncerta, ekstatični momenti bili su, očekivano, upravo oni "floydovski". Posebno je bilo zanimljivo čuti pjesme s albuma "The Wall", u drugačijoj ali jednako dojmljivoj izvedbi od one Rogera Watersa. Watersov "The Wall" možda nije jednako atraktivan iz glazbenog aspekta ali je konceptualno zaokružena priča koja bi trebala postati dio obavezne nastave iz dijela opće kulture ili građanskog odgoja već u osnovnim školama. I Gilmourov nastup ima edukativnu vrijednost, no ona je više opuštajućeg karaktera, s fokusom na njegove maestralne gitarske izvedbe uz jednako izvanredne prateće glazbenike. Koncert od dva dijela s dvadesetminutnom pauzom tijekom kojeg su se dinamično izmjenjivale Gilmourove samostalne pjesme s pjesmama iz Pink Floyd ere, završio je izvedbom "Comfortably Numb", koja je na ozarenim licima publike ostavila neizbrisiv trag.

Pisati o koncertu Davida Gilmoura u alegorijskom tonu možda je izlizano, jednako kao što je deplasirano raspravljati o tome jesu li Pink Floyd izvanserijski umjetnici ili samo natprosječno dobar rock bend. Ni ovaj koncert nije bio bez mane, od onih glazbenih (primjerice neusklađenost benda u prvom dijelu koncerta) do onih produkcijskih (loša organizacija sjedenja na tribinama, preskupa ugostiteljska ponuda). No rasprodani koncerti govore sami za sebe, jednako kao i publika različitih profila i generacija. Uživati u trosatnom nastupu glazbenika bogate karijere sasvim je dovoljno.

Dunja

terapija // 01/10/2015