Fali li vam Zvonkin Svemir? Meni da. Eh, taman kad sam im koncem prošle, 2021. godine poslao čestitku za deset godina rada, raspadoše se. Zvonka je tada paralelno radila u Rebel Star i vidi, vidi... pripremala ovaj, uvjetno rečeno novi bend godinama čiji začeci kreću još i prije samog Svemira, slobodno rečemo supergrupu s još troje vrsnih glazbenika - Nikolom Brkljačićem (vokal, gitara), Helenom Ernoić (bas) i bubnjarem Hrvoje Matašinom (Sebastian Doe, Bullfrogs, Smog...). Jedno kraće vrijeme basist je bio 'svemirac' Matko Boršić. A Zvonka je, zna se, ovdje vokal, te svira klavijature. I sad, možda bi se pomislio hipotetski da je ovaj novi bend nastavak Svemira, barem tako izgleda po ovakvoj postavi i da valja očekivati baladičan ugođaj rocka, bluesa i akustičnih kantautorskih shema, no malo sutra. Sjeverozapad ima sa Svemirom tek samo jednu podudarnost, onu topografsku destinaciju u imenu geografsko-kozmičke pripadnosti. A sve što znate i koliko god voljeli ili barem simpatizirali Svemir, ovdje neće puno biti od koristi jer je ovo sasvim drugačiji stilski i žanrovski, iznenađujući pristup. Naime, mnogo toga se bazira na iskustvu Nikole Brkljačića koji je proveo jedno vrijeme s Denisom Katancem u Okanagan LTD, pa s Miki Solusom, no niti to nije neka čvrsta poveznica budući da je ovdje gitara dostatno distorzirana i nakićena brojnim efektima udahnuvši esencijalni zvuk mračnog i teškog alternativnog rocka što umnogome obrće performanse za punih 180 stupnjeva u sasvim drugačijem smjeru.

Pjesme su, interesantno, nazvane rimskim brojkama od I do X i to već u samom startu daje do znanja usmjerenu konceptualnu pristranost izvornika uglazbljivanja stihova Stojana Vučićevića pod nazivom "Potpuna pomrčina Sunca na otoku Grguru petnaestog veljače 1961." Radi se o pjesmama i stihovima vezanim za pjesnikovo izdržavanje kazne na Svetom Grguru, na kojem je Stojan završio kao gimnazijalac s 19 godina, otoku tri kilometra udaljenom od poznatijeg Golog otoka, s kojim je Grgur osim geografskog položaja dijelio i namjenu - na njemu nalazila se kaznionica za žene i mlade. On je na spomenuti datum vidio pomrčinu i ispisao dramatično teške poetske figure o kojima se, nažalost vrlo malo zna jer nikada nije dobio neko zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti zbog mladalačkih zastranjivanja u diskutabilne političke sfere nekadašnjeg komunizma postavši pandamom gubavca sa zavjetom šutnje. Pratio ga je glas hermetički zatvorenog poete, jer kako drugačije se tada moglo i funkcionirati reakcionarno s otporom u striktnoj usmjerenosti? Umro je 22. rujna 1989. ne doživjevši propast komunističke Jugoslavije ostavši zaboravljen od nove ideološke mašinerije da je bio protivnik režima, takoreći mučenik za nacionalnu stvar. Darkerski stihovi, vrlo mučni, pod blagom simbiozom beatnika s jakim nacionalnim karakterom kojeg je lukavim poetskim potezima sofisticirao ispred dušebrižnika tadašnjeg sistema govore o smrtnosti, čežnji, prokletom kamenjaru iz kojega sikću crne zmije, lete šišmiši, oči gonetaju dušu hraneći smisao jada mračne tlapnje razdvajajući radost i bol u nemogućnosti postojanja pod paskom slijepe prijetnje, mrtvačke žudnje zore, krika iskona, Gupčeve korone, osjećaja da si nitko i ništa, puka sjena svemirskog bića odvojenog od samog sebe u tjeskobi kada svjetlost prožima tama mješana s pepelom na otoku koji se s crnim suncem stopio na zatvorenom nebu zadimljene zvijezde, u mraku koji se krijepi brodolomom bez jezika slobode kvarnerske fuge mrkle noći bez tračka nade. Nimalo banalizirajući, ovaj mladić je imao vraško iskustvo unutarnjih paranoja o kakvima današnji darkeri sanjaju tražeći inspiraciju iz filmova, glazbe i klišeiziranih gothic furki, pa stoga nimalo ne čudi što je ovo vrlo mračan album pun istinske simbolike i proživljenog momenta u kome se srušio čitav svijet, takoreći armagedonskom fabulom.



Ovi magičari stilskog preokreta tako otvaraju album najduljim, skoro 7 minuta dugačkim komadom "I" u tromom doom-sludge/ neo-folk maniru s gitarskim disonantama, atmosferom nalik na kombinaciju Nick Cavea, Current 93, Katatonije, a i nekih pojačanih metal bendova uz Zvonkin spoken-word! Naredni komadi "II" i izabrani singl "III" su nešto svijetliji i prozračniji s duet vokalima i razigranijom instrumentalizacijom pomalo naginjujući ka progressive-rocku 70-ih s osjetnom hippy dozom, posebice u melodijskim registrima Nikole Brkljačića koji je, izgleda upio podosta toga od flower-power retro šliha vrlo nježnim, pritajenim emo senzibilitetom, međutim u daljnjem tijeku vokalnih rola na albumu se previše oslonio na takav patetično - potišteni stil umnogome izlazeći iz konteksta izvornika. Pretpostaviti ću da Stojan nije bio skrhan i slomljen, da je buktio bijesom i krikovima duše, da je mogao vrištati od nepravde cinički se rugajući režimu i polarizacijama zatomljene nacionalnosti.



Četvrti stavak je elegičan s prepoznatljivim Zvonkinim štimungom, može se u njemu pronaći dio Svemir fakcija uz psihodelične koreografije staccata i blagih primjesa Cocteau Twins, a onda se materija prenosi na prigušeniji elegičan tretman blues valcera "V" s isprekidanim eksplozivnim gothic izbojcima šarajući dalje s lijepim ambijentalnim piano-bar dekorom (tema "VI"), pa opet malo sa sludge/doom rockom umjerenog tempa u kome ravnodušan i bezosjećajan Nikolin vokal jako šepa unatoč himničnim arijama ("VII"), a naći će se i ponešto plesnog indie-rocka (najjači komad "VIII"), te blagog elektronskog upliva u titravu atmosferičnost Coldplay gdje se Nikola puno bolje snalazi s vokalizacijama (laganica "IX"), dok je završna "X" solidan stilski rezime u umjerenom tempu sludge/doom disonanti na vokalnoj roli Zvonke koja ponovno dokazuje glasovnu melodičnost i fleksibilnost za ove makabrične stihove. Zanimljivo, finiš je odvaljen u vrlo snažnom tempu sa psihodeličnim gitarskim solom... Stihovi su moćni, autentični, robijaški, srčani, dovoljno detaljizirani i politički neizlječivi. Ceremonijalno metaforički s jasnim ciljem zaslužnika potlaćenog. Revoltirani, puni labirinata emocija na koja nema adekvatnih odgovora zbog sudbine mladog čovjeka, dostatno uglazbljeni u alternativni dark-rock, međutim, trebalo ih je vrištati i siktati poput tih crnih zmija, dočarati pjesnikovu muku, te proniknuti u srž avangardne revolucionarnosti, a to se ovdje nimalo ne prikazuje. Preblago i prenježno su utaboreni u skoro pa stidljive čahure kao da je riječ o senzualnoj poetici, a ne o buntovnom beatničkom revoltu vremena kad je rock and roll tek stidljivo kucao na vrata bivše Jugoslavije.

Naslovi: 1.I, 2.II, 3.III, 4.IV, 5.V, 6.VI, 7.VII, 8.VIII, 9.IX, 10.X

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/12/2022