Povratnički radovi Page Hamiltona i klinaca koji su sada već prilično odrasli, od "Size Matters" (2004, USA no. 121) naovamo su bili blijedi, neinventivni i razočaravajuće prosječni s tek tu i tamo ponekim daškom stare briljantnosti. Bend koji je u prvoj fazi toliko toga spojio u crossoveru indie-rocka, noisea, grungea, metala i hardcorea da je utjecao ne samo na alternativni rock i metal, već i znatno pospješio karizmu uspješnosti Deftones, Limp Bizkit i velikog dijela nu-metal scene ipak se u 5 albuma nakon reuniona morao iskupiti i pokazati zašto je bio jedan od glavnih putokaza u 90-im, te mnogim plagijatorima 21. stoljeća. Zanemare li se brljavljenja s albumima "Monochrome" kojeg je auditorij još koliko-toliko prihvatio na račun stare slave (2006, USA no. 159), a pogotovo nemušti, prethodni "Dead to the World" (2016), usput im je Interscope još ranije otkazao ugovor jer više nisu mogli prodati niti 150.000 primjeraka, tračak nade se zarolao kada su se 2021. priključili akciji John Sterryja za tribute kompilaciju "The Problem Of Leisure A Celebration Of Andy Gill And Gang Of Four" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30621 povodom smrti čuvenog gitarističkog velikana, prvog slučaja COVID-19 još 1. veljače 2020. obradivši "In the ditch" u sasvim solidnoj noise/ post-punk varijanti. Počelo se raditi na ovome devetom albumu u trideset i kusur godina karijere, no odmah da kažem, unatoč luksuznom omotu bilo što gordo i veliko očekivati je nepotreban optimizam koji direktno uzrokuje novo razočarenje. Glazba je ta koja takoreći spušta adrenalin. Svaki puta kada se u ovih tek samo pola sata s 11 pjesama nešto malčice ubrza ili barem priprijeti da će ufatiti nekog mrskog agitatora pod rebro, preplavi se smušenost starog veterana koji ozbiljno počinje teturati. Tek samo poneki pristojan funkirani riff na "Bombastic" i masivan "Dislocated" koje se nalaze u drugom dijelu albuma su rijetki izbojci prekriveni kolažom dosade, a i osjetne bezvoljnosti, pogotovo u četvrtoj "Make-up" koja zaziva stare dane alter-metala kada su imali savršeni smisao za oblikovanje tada čudnog žanra što nije bio niti grunge, niti noise, a niti pravi metal.



Uspjevaju oni ovdje ponuditi čak 3 singla. Uvodni "Holiday" jezdi jednoobrazno s malo isprekidane šarže i jačeg Hamiltonovog vokala, pa ajde, ima i malo režanja i psovki, te kraće hardcore dionice, naredni "Gun fluf" počinje žestoko nošen angažiranom lirikom sugerirajući da bijes i oružje nisu dobra kombinacija, ali uf, to disonantno pjevanje nikako ne sjeda ko' da se Geoff Farina iz bostonskih, ponovno aktivnih melankoličara Karate prihvatio mikrofona u noise-rock bendu. A i prispodoba s Donald Fagenom (Steely Dan) i štreberom Rivers Cuomom (Weezer) nije daleko, kako god, niti jedan od njih nije rock pjevač kakvog treba u glazbi Helmeta. Treći singl "Big shot" u tromom sludge/ glam struganju je rikošet kakav nije potreban, ah, tja, šteta truda za pokušaj revalorizacije u groovy stilu.



Lirski dio uglavnom izražava stavove s kojima se moguće sasvim lako poistovjetiti od primjerice ogoljenog macho prenemaganja do socijalno-političke nekorektnosti, no teško da ovom macanu u današnje doba treba storija o neprijatnim grubijanima "NYC tough guy", kao i recimo "Powder puff" gdje se uhvatio u koštac sa Soundgardenovskim psihičkim neredom. Dobar dio pjesama su praktički samo popune prostora bez adekvatnih poruka jer bi inače ovih 5-6 taman bile dostatne za jedan prosječan EP ili spomenuta 3 singla s B stranama, evo "Reprise" u nepune dvije minute je tek samo ambijentalna post-rock skica, "Tell me again" akustičan slide-blues s violončelom kojim su se u potpunosti približili spomenutim Karate, a završni instrumental "Resolution" potpuno odskače s jazz manirom u The Denison/ Kimball Trio kao metež od kojeg nema ama baš nikakve koristi.



Nije potrebno očekivati da bi mnogi slavni, kultni i značajni izvođači nakon nekoliko decenija trebali insinuirati uzbuđenje i divlji spektar svoje mladosti, no činjenica jest da su neki od Helmetovih suvremenika poput Shellac, Melvins, Prong, Tool, Mudhoney ili Unsane nastavili i s vremenskim odmacima objavljivati interesantne albume koji su daleko od ovakve porozne šupljikavosti što definitivno potvrđuje gubitak kreativne snage u pokušaju povratka na staze uspješnosti. Stari fanovi su razočarani, a novi, eh, ako ih ima mogu samo biti zavarani nekim superiorno ispisanim reklamnim i promotivnim pijarima... Samo dosada, monotonija, nostalgija i lamentacija na ofucanu kacigu koja Hamiltonu očito više nije potrebna.

Naslovi: 1.Holiday, 2.Gun fluf, 3.NYC tough guy, 4.Make-up, 5.Big shot, 6.Bombastic, 7.Reprise, 8.Dislocated, 9.Tell me again, 10.Powder puff, 11.Resolution

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 04/12/2023