Nekako se Annihilator godinama i desetljećima unatoč vrsnim albumima i sjajnom svirkom provlači zapostavljeno, pa i zaboravljeno i neprimjetno ispod glavnih radara, a i tiraži su im ispod svakog pristojnog ekonomskog pokazatelja spram rejtinga kojeg imaju među kolegama. Neki tu nesretnu činjenicu promatraju kroz okular letećih postava nemirnog vođe, gitariste i povremenog vokaliste Jeff Watersa koji je od 1984. promijenio 7 frontmena, 6 gitarista, 9 basista i čak 12 bubnjara, te još nekoliko posebnih sekcija za turneje vječito ostajući no.4 u velikoj kanadskoj četvorki - Voivod, Sacrifice i Razor. Uz mnoštvo turbulentnih promjena kada mu se osipala publika, 2007. je realizirao 12. album "Metal" s ogromnom armadom gostiju kada je frontmen bio Dave Padden, a za palicama Mike Mangini (trenutno u Dream Theater), da bi kroz pandemijsku karantenu odlučio izvući nastavak kao posvetu preminulim gitarskim herojima Alexi Laihu (Children of Bodom, umro u nerazjašnjenim okolnostima zadnjih dana 2020.) i Eddie Van Halenu. Priča je takva da je Waters još ranije namjeravao s Lahijem napraviti kompletan autorski album, počeli su ga raditi, ali je od svega ostala samo nova verzija "Downright dominate" izabrana za prvi singl.



Taj prvi "Metal" je sadržavao 11 pjesama, a u ovoj verziji, nazovimo remakeu koji to nije, su objavljene s drugom postavom - tu je sveprisutni Dave Lombardo (bubnjevi) i ex-Iced Earth, a trenutno Into Eternity frontman Stu Block obuhvativši 10 pjesama uz dodatak obrade Van Halena "Rome delight" za koju Waters kaže da je u vrijeme kada je izašla davne 1980. bila jedna od najtežih heavy pjesama. Inače, prve verzije s "Metal" su bile agresivne, a zbog originalnosti su privukle sladokusce thrasha, naravno i zato jer su uključivale čak 12 gostiju iz Nevermore, Arch Enemy, Anvil, The Haunted, In Flames, Trivium, Lynam, Lamb Of God… I evo, upravo ta ista ekipa je ponovno prisutna petnaestak godina kasnije, svatko je dobio istu pjesmu, te je intrigantno za usporediti stare i nove izvedbe.

Ali, malo brus. I ove varijante su isto stare, paralelno snimane s tom drugom postavom koja je razdvajala njihove fanove 'za' i 'protiv', a meštar od producenta je imao gomile traka za miks opće zbrke iz koje je trebalo izbaciti prvotni tim i uskladiti ga s drugim. Progovorio je Waters o tome da su mjesecima prčkali tražeći adekvatna rješenja s mnoštvo kompromisa. Na koncu se samo dobila zamjena mjesta sa netaknutim snimcima svih onih gostiju, takoreći Frankenštajnski dizajn prekrojavanja organa i prišivanja udova na bazično truplo. Jer pogledajmo, kad se iz miksa izbace bubnjevi Manginija, uf, nije dobro mada je Lombardo velecijenjen amblem poput američkog šerifa i Chuch Norrisa, gdje ga staviš funkcionira i zna sve, ali ne u ovoj kombinaciji jer su ove varijante sada mnogo blaže, što melodijama daje laskavu privlačnost izgubivši talionicu željeza. Od pjesme do pjesme jasna su šaljiva razmetanja o kojima je Waters razmatrao godinama: Block se za mikrofonom othrvao sjeni Paddena, a neke od najboljih re-interpretacija mirišu na Halforda i Steve Souze. Tijekom "Romeo delight" se čak ironično ubacio u nadmetanje gitarskoj solaži Laiha izbjegavši amplitude David Lee Rotha, a posebno se uočava glam glumatanje "Couple suicide" i tako svašta nešto.

Sad, hm, privlačno je ovo izglancano, ali zašto se nije prišlo novoj svirci i kompletnim remontima? Iskonskim fanovima ovo se može doimati studijskom prevarom nekadašnjeg thrash majstora, dok se onom drugom taboru samom po sebi nameće skok u novu i neizvjesnu perspektivu benda koji se ponovno nalazi na raskrsnici.

Naslovi: 1.Chasing the high, 2.Downright dominate, 3.Army of one, 4.Couple suicide, 5.Heavy metal maniac (Exciter cover), 6.Haunted, 7.Romeo delight (Van Halen cover), 8.Detonation, 9.Clown parade, 10.Smothered, 11.Kicked

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 15/03/2022