Zagreb između 15.07. i 01.09. je period kada menze ne rade, a studentski domovi su ispražnjeni skupa s dobrim dijelom studentskih stanova. Kraj akademske godine popraćen je emigracijom brojne studentske populacije u rodne krajeve, kao i odlaskom mnogih lokalaca na more. Ipak, Zagreb u to doba nije više grad duhova kao što je bio prije početka ove decenije. Sve više zagrepčana i preko ljeta ostaje udisati vrućinu gradskog asfalta, boravak na obali im postaje sve kraći, a stranih turista je sve više. Sve su to razlozi zbog kojih smo zadnjih par godina navikli da preko ljeta koncertna sezona ne jenjava. Sve je više programa "Ljeto u ovome", "Ljeto u onome" koji osiguravaju koncertni kontinuitet neprekinutim, a klubovi bez takvih programa naprosto produžuju koncertnu sezonu. Tako se, eto, dogodilo da 25.07. ljudi dođu na koncert u Močvaru kao da je u tijeku regularna i redovita programska sezona. Štoviše, tih ljudi je bilo oko sedamdeset. Oko 21h su bili podijeljeni na dvije skupine: a) oni koji su ušli u klub; b) oni koji nisu ušli. Notorno je da su ostali vani oni koji nisu ušli. Ali ne u parkiću i na nasipu, ako ste to pomislili. Naime, napolju je bijesnio opći potop radi kojeg se točno trideset i troje ljudi sabilo pod krović kod ulaza u dvoranu Jedinstvo. Tako smo svjedočili jedinstvenoj sceni predkoncertnog jedinstva ljudi koji bi u slučaju suhog vremena bili raštrkani u radijusu od najmanje 30 metara. A na 5m koliko nas je dijelio od krovića do ulaska u dvoranu jezerce je bilo toliko veliko da ti se činilo kako ti je radi ulaska u Močvaru potreban čamac. Ipak, na prve znake buke iz kluba, ljudi su se lagano odvaživali herojski pretrčati tih pet metara ne bi li se dočepali podija.

All Torn Up su zasvirali prvi. Radi se o angažiranom hardcore punku čija muzika zvuči kao da ju je mogao napraviti bilo koji drugi bend iz te branše. Naravno, generičnost ne znači nužno da je bend loš, ali u slučaju ovoga znači. Lako bismo prešli preko dozlaboga predvidive muzike da su članovi benda scenski isporučili nešto više od fake adrenaline rusha. Neću pogriješiti ako kažem da je frontman između pjesama naprosto srao govna. Stavio se u ulogu nekakvog prokazivača nepravdi u svijetu pretvorivši binu u platformu za beskrajne političke soliokvije. U normalnim okolnostima bih rekao: "neka ga je, nije sramota na bini iskazivati nezadovoljstvo socijalno-političkom situacijom u svijetu, pa hardcore punk za to i služi!". Jasno je i meni da valja ukratko prepričati sadržaj pjesme ako se zbog slabije artikulacije i dominacije instrumenata nad vokalom tekstovi uživo ne razumiju. Ali ako objašnjenje traje dulje od same pjesme, onda se čovjek zapita čemu uopće pjesma. Pojašnjenje poruke dulje od same poruke se općenito u umjetnosti smatra znakom njene slabosti. Efektna umjetnost je uvijek samoobjašnjiva. Osim toga, lik je u svom trećerazrednom pokušaju glumljenja modernog Martina Luthera zvučao naštrebano i isforsano, a samim time i neuvjerljivo. Njegov lažno uzvišeni patos prilikom držanja propovijedi preobraćenima (ili pak nepreobrativima) je zvučao kao monolog kandidata za dramsku akademiju koji je pao na prijemnom završivši na predzadnjem 99. mjestu. Odgovorno tvrdim da je Joey Steel udžbenički primjer try-hard pozera. Publika je to prepoznala. Osjetilo su u zraku da ljudi u sebi lagano cringeaju, ali su bili prepristojni da mu se zaderu "shut up and play!". A kada bi to netko poluglasno podvrisnuo, ostatak rulje bi ga gledao kao sabotera. To dakako nije pravedno, jer frontman je jedini koji je osim samog sebe sabotirao i koncertnu atmosferu. Na TV prijenosu bečkog novogodišnjeg koncerta zabilježeno je veće divljanje publike na repertoar Johanna Straussa, nego u Močvari na All Torn Up. Leftover Crack svira točno onakav tip panka kojim može zadovoljiti širok spektar podžanrovskih preferenata. Malo himničnog punk rocka, malo silovitog hardcore groovea, malo ska poskočica plus klavijature za dodatak mističnog ambijenta. I to sve najčešće unutar jedne pjesme uz česte varijacije u tempu najšireg raspona. Također, tu su neizostavni anarho svjetonazor i antifa stav članova benda koji zrače šarmom ako ne uspješnih, onda barem funkcionalnih narkomana. Bend je podijelio publiku na dva tabora: a) frontalni koji se sastojao od desetak ljudi koji su na redovite mahove izazivali plesne i pogo vrtloge; b) stražnji koji se zadovoljio pukim promatranjem giga s pivom u ruci ili s curom/dečkom pod rukom. Lako je bilo za primijetiti da je frontu činila ekipa koja spada u redoviti inventar gigova lokalnih pank bendova u Medici i Rutu, ponajviše u ranim dvadesetim, a da su u ostatku publike prevladavali ljudi, mahom u tridesetim ili kasnim dvadesetim, koji na pank (i hardcore) koncerte dolaze kada je na tapetu neko popularno ili kultno strano ime. Dakle, distribucija koncertnih uloga s obzirom na dob je bila klasična, uz poneku iznimku u oba tabora što je također klasika. Da je ljudi bilo 200, bila bi zagarantirana prava pank štala sa svim pripadajućim sadržajima poput stage divinga, crowd surfinga, zalijevanja pivom i slično. Ovako sa 70 ljudi je izgledalo kao da su prednji i stražnji ešaloni publike na različitim tulumima.

Nemam običaj koristiti setlistu kao okosnicu reporta, ali ako nekoga baš zanima, eto je: S tim da vam ne mogu garantirati da su svirali baš iste stvari s papira. Nastup je trajao skoro sat i pol vremena i siguran sam da su na ovih 15 pjesama dodali još barem pet. Sasvim pozavidna je to minutaža za raspade koji se nazivaju ostacima kreka. Također, na kvalitetu svirke se nitko nije mogao požaliiti. Svi članovi benda sasvim solidno rasturaju svoje instrumente, iako je u tome daleko najupečatljiviji bubnjar. Scenskim nastup i komunikacijom s publikom članovi benda zrače taman kao simpatično nepretenciozni aktivisti i napola skulirani doperski šarmeri, niti u jednom trenutku ne prelazeći u dosadne obeskurčenjake ili try-hard smarače. Kada im je na bisu gostovao vokal prethodnog benda vidjelo se iz aviona da ne pripada njihovom svijetu. Na njihov nastup djelovao je invazivno i uzurpirajuće. Stvarno se ne mogu načuditi činjenici koliko je taj Čelični Jovica (Joey Steel, jelte) iza maske pametnjakovića i frajera zapravo obični dripac i bezveznjak. To je jedan od onih likova koje nitko ne voli, ali se svi vole pred njime praviti da su si s njim dobri, zbog čega isti živi u iluziji da je zaista superkul lik. Vrhunac douchebagstva je pokazao uletivši u publiku s namjerom da izazove pogo. To je potez koji pozdravljam u slučaju da je publika inertna, pa im treba buđenje. Ovdje razmjeri poganja nisu bili nešto eksplozivni, ali publika se u dobrom raspoloženju konstantno trudila držati pogo na razini ne sileći da ide preko postignutih razmjera. Svatko tko je pratio razvoj mobilnosti na koncertu (a Jovica nije, samo je u nekom trenutku izgmizao iz bekstejdža na binu), mogao je lako zaključiti da nije imalo smisla od publike tražiti više. Znači, lik je protutnjao publikom s toliko bahatosti, megalomanije i usiljenih pokreta da je njegova intervencija više izgledala kao maloumničko-osvetnički gnjev očajnika izjedenog zavišću što publika nije pogala na njegov bend, nego kao nekakva dobronamjerna dizalica atmosfere. Nakon njegovog fake adrenaline rusha publika nije plesala ni više ni manje nego što je namjeravala. Za sobom je ostavio samo štetu u obliku prolivene pive jednog posjetitelja, koji je srećom bio dovoljno skuliran da mu ne uzme za zlo što se u njega tako maliciozno kretenski zaletio. Žao mi je što sam toliko redaka posvetio pogrešnom čovjeku, pa sam smetnuo s uma da su Leftači uživo jedan podosta dopadljiv bend. Nije najbolji kojeg ste ikada vidjeli, ali dovoljno dobar da zasluži najmanje duplo ljudi više nego što ih jučer bilo u Močvari bez obzira na otegotne okolnosti poput kiše ili ljetnog termina. Ne bi ih bilo loše vidjeti ponovo, po mogućnosti i s nekim novim albumom za ispromovirati. Čini se da su trenutno u dobroj formi, pa bi bilo dobro da snime novi album prije nego što skuže da na venama imaju još prostora za ubadanje. 2004. je to rezultiralo Brandonovom smrću predoziranjem i diskografskom pauzom od 11 godina, a vjerojatno i ovisničkim posrtanjem ostalih ili barem ključnih članova benda. Ne ponovilo se.

ognjen bašić // 26/07/2017