'Moj prvi solo album biti će eksperimentalan'. ?! Kume Đimi, Bog ti pomogao...

Nakon više od 30 godina uspješne karijere, rasprodanih stadionskih koncerata i svjetskih turneja, frontmen škotskih Simple Minds je, prilično neočekivano, realizirao prvi solo album.

Tja... Čovjek u godinama, vlasnik hotela Villa Angela u Taormini na Siciliji se poželio solo projekta nakon što je prevalio 50-tu. Okey, tu nema ništa loše. Sa Simple Minds je odavno požnjeo sve što se moglo u datom trenutku, ostvario nekoliko još i dan danas nenadmašnih albuma u periodu 1980-1983, te s promjenjivim uspjehom, brojnim hitovima i kreativnim oscilacijama ostao na sceni isporučujući tek tu i tamo poneki solidan dugosvirajući blijesak poput "Neapolis" (1997) ili posljednjeg albuma "Graffiti Soul" (2009).

Lostboy! je jedno od nekoliko njegovih imena iz tinejdžerskih dana prije nego li je 1977. u Glasgowu osnovao preteču Simple Minds, punk band Johnny And The Self Abusers (tada je nosio ime Pripton Weird). Shodno tome, ovaj debi je zamislio kao povratak u vremena kada je Škotska bila posve zapostavljena rockerska pripizdina u sklopu Britanije sa mekanim soul-pop vedetama Average White Band, kantautorom Donovanom i smiješnim teen-pop bubblegum zvijezdama The Bay City Rollers (interesantno, upravo im se pojavila kompilacija), a jedine od mogućih životnih perspektiva mogle su se pronaći u brodogradilištu i rudnicima mada je cijelo kraljevstvo tada bilo okupirano nezaposlenošću i velikom ekonomskom krizom uzrokovanom uplitanjem Margareth Tacher u hladni rat i nesretne spletke oko Faklandskih otoka. S današnje perspektive, Kerru se nema što zamjeriti što se ponovno tekstualno vratio na svoje prve autorske korake približivši atmosferu odavno prohujalog vremena kojeg je utkao u poetiku današnjice ne gubeći korak s aktualnošću, ali sve to jednostavno ne štima jer je i iz aviona vidljivo da nije uvjerljivo kao što su bile pjesme "Thirty frames a second", "King is white and in the crowd", "Hunter and hunted", "Waterfront" ili "Up on the catwalk" koje su između ostalih na direktan ili sofisticirani način ranih 80-ih relevantno prikazivale stvarnost kroz artističku prizmu. Stvar je u tome što Kerra odavno više ne tangira nezaposlenost, nestabilna ekonomska i politička situacija, glad, ratovi, sintetički nametnute bolesti, te je odavno prestao pokazivati interes za pisanje angažirano ispolitiziranih i socijalnih tekstova s kojima je nekad davno bio okupiran jer su mu bile sastavni dio svakodnevice. Naposljetku, sve se to danas pokazuje kao samo jedan period Kerrova života kada je bio mlad, nadobudan i željan isticanja na području koje je bilo nešto suzdržanije od punkerskog revolta, a domišljatije i sofisticiranije od tadašnjeg pop mainstreama.

11 pjesama koje se ovdje nalaze (plus bonus od 6 naslova) donose fino ispolirani zvuk karakterističan za posljednje albume Simple Minds i komotno su mogle biti potpisane s njihovim nazivom jer gotovo nema nikakve razlike. Kerr solo ili s bandom - isto je. Međutim, smeta jedna konstantno peglajuća činjenica, Kerr se kao pijan plota već dobrih 25 godina drži striktno prokušanog formata albuma "Once Upon A Time" (1985) s kojim su Simple Minds ostvarili američki velebni uspjeh. Njegove pjesme su od tada redovito isporučivale balansirani odnos patetike i nekakvih, uglavnom kvazi-goruće važnih svjetskih pitanja, no nikada se nisu relevantno postavile kao kritika, pa niti kao komentar čime su izgubile na onoj sirovosti izraza kakvog su imale na ranijim radovima. Nadalje, Kerr je sustavno odbijao priznati da su najkreativniji pogodci bili eksperimenti sa producentima koji su im uspjeli s albuma na album dotjerivati zvuk tako da su ploče do kulminacijskog fokusa "Sparkle In The Rain" (1983) redovito bile različite. Pa onda u čemu je dođavola problem? Zar je tako teško ponovno angažirati John Leckiea, Steve Hillagea, Peter Walsha ili Steve Lillywhitea? Svi su živi i zdravi, te rade punom parom... Apsolutno nitko ne bi ništa zamjerio da se ponovno pojavi onaj specifičan i toliko poseban zvuk s kojim su blistali 3-4 godine. Ove pjesme premda nose sve prepoznatljive karakteristike od sasvim solidne, blago angažirane sofisticirane lirike (primjerice "Refugee", "Shadowland", "Bulletproof heart" o Glasgowu 70-tih) do zvučne raskošne kulise sa synthovima, fino upakiranim gitarama s različitim tretmanima i odreda plesnom ritmikom, ipak nisu relevantni prikaz onoga što se očekuje. Kerrov vokal je neprestano patetičan, nema one stare uvjerljivosti, a čitav zvuk je filtriran od svih mogućih eksperimenata mada se trabunjalo da će obilovati eskapadama. Tamo gdje bi se očekivala žešća gitara, poneki iskonski grublji vrisak ili dinamičniji tempo, odmah u startu je anulirano na prosječnost radiofoničnih komercijalnih zahtjeva i tu se direktno gubi snaga reverba i feedbacka. Sve je to fino upakirano s mnogim detaljima koji su nekad krasili Simple Minds zvuk, ali naprosto to nije to. Samo solidno, prolazno za slušanje kada peglate, kuhate ručak ili se vozite u automobilu da vam ispuni tišinu. Nema ničega što bi zaokupiralo maštu i natjeralo na pomno analiziranje 'šta je pjesnik htio reći' jer nije rekao ništa važno. Pretjerana želja da sve sjaji u raskoši zvukova s odmjereno sračunatim stihovima pojela je i onaj tračak ekspresije koja je možda postojala u samoj ideji.

Kao singlovi objavljene su spomenute "Shadowland" i "Refugee", te "She fell in love with silence", tipični srednjestrujaški pop/dance-rock komadi kakvih ima u izobilju na britanskoj sceni i to u daleko kreativnijim izdanjima. Nešto eksperimentalniji odmak, ako se to uopće može tako reći, provlači se kroz pjesme "Return of the king" sa orkestralnim aranžmanom, polu-elektronske "Remember Asia" i još ponajbolje "Solomon solohead" u kojoj se naziru obrisi Japan i Mick Karnovih solo albuma, no ama baš ništa posebno, ali ipak bolje od onih grozomornih raskošnih ništica poput "Real Life", "Good News From The Next World" ili "Cry". Na koncu, nekako se stiče dojam da je bonus od 6 pjesama, između ostalih s tutnjajućim elektronskim blues-industrialom "Mr. Silversmith" i obradom The Velvet Underground "What goes on (scary monster mix)" još i najbolji dio albuma.

Slabo Đime, slabo. Drži se ti restorana i turizma, ime ti se spominjalo dok je pjesme i veselja ranih 80-ih.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/09/2010