Na sceni takoreći još od doba kad je Jezuš hodao po zemljici, ovaj londonski duet (a nekoć i trojac) zaslužio je kultni status tijekom 90-ih i onda kada se praktički i najviše očekivalo, nakon ogromnog uspjeha prva dva albuma "Leftism" (1995, UK no.3) i "Rhythm and Stealth" (1999., UK no.1), te šest top-40 singlova naprasno nestao sa scene. Neil Barnes i Adam Wren su radili manje zamijećene solo projekte da bi se s desetak godina pauziranja ponovno vratili prvo koncertima, a potom i s povratničkim albumom "Alternative Light Source", prvim nakon 16 godina diskografske stanke. Na račun kultnog renomea, a i stare slave, vrlo dobro je prihvaćen (2015, UK no.6), no sve se to odvijalo u istom krugu radara zapadne Europe nikako da ih prihvate barem klubovi u USA gdje su im tek samo dva singla zagolicala eter i plesni podij ("Song of life" i "Afro left"), ali to bješe još u ono staro doba prošlog stoljeća. Neosporan je značaj singla "Open up" s Johnny Lydonom (1993. UK no.13) i pjesme "Phat planet" (1999) što su ustabilili vrhunsku kvalitetu britanske dance scene, međutim nikada se nisu uspjeli utkati u klupsku svijest premda su tvorci progressive-house podžanra. To jest, manjkala im je trajna injekcija poput "Breathe", "Firestarter", "Setting sun", "Block rockin' beats", "Born slippy", "Cow girl", "Satan", "Hey boy, hey girl"…, elem evergreen hitčina koja je ostala pečatima Prodigy, The Chemical Brothers, Underworld, Orbital. Ne slovi uzalud da elektronska glazba ima vijek trajnosti i da vrlo brzo zastarijeva, a Leftfield nisu bili na vrijeme fleksibilni, svježi i uzbudljivi izgubivši kontakt s novim tehnologijama i trendovima što se dovoljno dobro uočilo na tom povratničkom albumu. Ovdje se nakon 7 godina pokušavaju iskupiti na tek četvrtom albumu: istina, premalo je to u njihovoj fonoteci radova koji sežu karijerom dužom od tri decenije. Prohujali su brojni stilovi na koje se nisu uspjeli zakvačiti, a taj feler ovaj album ne otklanja. Naprosto se odriče estetskih inovacija na pomalo bespotrebno lupanje glavom o zid, šibanja mrtvog konja, te furki istrošenih i pohabanih ideja izvučenih iz povijesti što svjedoči već sama uvodna, naslovna pjesma "This is what we do" s kojom jasno prikazuju svoje afinitete: kravlje zvono u mješavini ranog disco/ funk hip-hopa iz Bronxa, Space Invader synthova i glazbene podloge starog filma s Jane Fonda iz 70-ih o pljački banke. Okey, scenografski je solidno uštelana metaforička i višesmislena fabula u koju potom uskače jedan od nekoliko vokalnih gostiju - Grian Chatten iz Fontaines D.C. u prvom, techno/ breakbeat singlu "Full way round" prolazeći razapetim gradom u špijunskom taksiju mapirajući distopijski krajolik. Lemn Sissay, poznati pjesnik s kojim su surađivali još na prvom albumu, ovdje je u cameo ulozi "Making a difference", preobraženih big-beat topota stare pjesme "Let's have it" kataliziranoj kroz klasičan progressive-house kome je prijeko potreban remont s obzirom na proteklost vremena i sve fazne metamorfoze.



Treća suradnja je gostovanje Earl 16 u electro-reggae/ dub laganici "Rapture 16" sa čudnom, prostranom pričom (a i pretjeranom post-techno dinamikom s kojom nije napravljeno baš ništa osobito), dok najizrazitiji singl "Pulse" nedvojbeno vibrira poznatim shemama drajverskog basa prva dva albuma. No, to nije ništa posebno inspirirano dodavši još i manje-više programatske Kraftwerk aluzije u temama "City of synths" s insinuacijama "Autobahn" - "Trance Europe express" i "Machines like me" poput zaostalog pastiša "The man machine" kojima manjkaju dobrodošli poticaji karizme i individualnosti. Na samom kraju albuma dolazi još jedna reminiscencija robota iz Dusseldorfa - "Power of listening", onog friškijeg od singla "Expo 2000" do "Tour de France Soundtrack" manipulacija. Može se djelomično ostati zadovoljan s grovvy breakbeat/ funk/ crossover komadima "Heart and soul" sa sampliranim gajdama i "Accumulator", terenom na kome su Leftfield redovno kreirali najstabilnije pjesme, ali sve skupa se doima kao neinventivan potez veterana što umiju raditi zanimljivu plesnu psihodeličnu elektroniku u kojoj su briljantni trenuci rijetki, a kada se pojave, više služe sebi samima u svrhu iskričavosti poput konfeta na tužnom balu razvoda braka.



Ovakva jukstapozicija u koju su se doveli može naznačiti ponovni raskid rada nakon dva albuma ukoliko se ne desi neko nenadano čudo uspjeha u što je malo teže povjerovati. Kad bi ih primjerice na nekom grande open-air techno partyju predstavili širokoj publici razvikani DJ-i, šanse za ponovni revival na komercijalnoj razini bile bi možda enormne, no ovako kako jeste ta mogućnost s ovakvim materijalom je otkriće tople vode u užarenom krateru techno scene.

Naslovi: 1.This is what we do, 2.Full way round (feat. Grian Chatten), 3.Making a difference (feat. Lemn Sissay), 4.City of synths, 5.Pulse, 6.Machines like me, 7.Rapture 16 (feat. Earl 16), 8.Heart and soul, 9.Accumulator, 10.Come on, 11.Power of listening

horvi // 11/12/2022