Prošli Shamayin album "Kult 45" se nije prodao niti u 2 tisuće primjeraka, te se po prvi puta nije našao među 200 najprodavanijih u USA, nakon turneje je počela raditi nove materijale, a kad je s ekipom nakon oslobađanja od pandemije ušla u studio, bend joj se počeo rasipati. Svi su tražili nove poslove, bolje i adekvatnije zarade za život i na koncu je otišla kod producenta koji joj je pronašao nove ljude, a i predložio potpuno okretanje nove stranice. "The God Slayer" je stoga već u startu kompromitirajuće riskantan album koji pošto-poto cilja na mainstream, uglavnom s obradama kako bi se koliko-toliko opravdao financijski krah prethodnika. Nekome tko je nije do sada slušao moglo bi biti zbunjujuć i neodređen u pogledu stila. U većini pjesama je odustala od tvrdih riffova novog gitariste Kiki Wonga kako bi dobila zlokobnu atmosferu s hip-hop ritmovima i šaltanjima u rock, te je također reducirala svoj pravi, onaj poznati vrisak i vokal izravnavajući ga šapatima s tek povremenim melodijama. Sad nije bitno što su obrade, redom ili neredom, u originalima od sljedećih autora: Billie Elish, Brian Wilson, Corey Taylor, Dan Nigro, Eminem, Esjay Jones, Finneas, Hayley Williams, Joey Jordison, Josh Farro, Kryptik, Lil Peep, Mike Love, Olivia Rodrigo, Paul Gray, te Shawn Crahan & Yppah. Jer, teško da se ovdje išta može prepoznati od tih originala izuzev 2-3 pjesme poput prvog singla, jezivog nu-metala "You should see me in a crown" (Billie Elish), Eminemovog "The way I am" i Nirvaninog "Territorial pissings" čiji je tekst nekad davno napisao Chet Powers (znan i pod imenima Dino Valente/ Valenti i Jessie Orris Farrow - Josh Farro), jedan od vokalista i gitarista psihodeličnih bluesera Quicksilver Messenger Service. A slučaj Nirvane ovdje zvuči poput Joan Jett i ranih popcore udaraca Husker Du s nazalnim vokalom.



Obrada Slipknot "Purity" se giba teško i tromo van očekivanja s mnogo breakova, uspona i padova, te vokalnih cvileža, a naslovna "God slayer" varira između hladnoće s tim namjerno reduciranim vokalnim melodijama, dugačkim psycho-gothic minimalizmom staccato gitare (nema bubnjeva) i vrlo čudnom senzibilnošću koja je daleko od njenog stila. Nadalje, "Ostracized" je tu jedna od rijetkih koja ima ranije poveznice s malo nu-metala i oštrinom u srednjem tempu, "God 4 U" (Olivia Rodrigo) više sjeda u industrial-gothic massacre novosadskih Otep (ima i syntha između čvrstih riffova), "Star shopping" (Lil Peep) vjerojatno kibicira hipstere blagim dream-pop izričajem, zatim trip-hop "Exit wounds" vuće na stranu Trickyja i pripadajuće scene, Brian Wilsonova "California girls" je totalno neprepoznatljiva u tromom psycho-dark post-punk/ rocku nalik na Buahaus i naposljetku A Pertfect Circle su prilično osakaćeni u "Pet" s još jednim vrlo sporim, čak i doom/ sludge konotacijama.



Valja spomenuti da između ovih obrada ima i 4 u autorskoj režiji same Shamaye ("My violent appetites", "Ostracized", "Exit wounds" i "God slayer"), pa se zbir doima neusklađenih stilskih percepcija, ali nemojmo se zavaravati. Ona je pobornica slobode govora s različitim političkim i društvenim kritikama koje razdiru lažne paravane svojim drskim poetskim svjetionikom u gustoj magli zavjera i medijskih manipulacija s kojima si je stvorila daleko više neprijatelja nego li fanova. Ovakav način posudbe tuđih materijala naizgled je bezgraničan niz stilova (prisjetimo se samo sjajne The Doors obrade "Not to touch the earth" iz 2011.), tako da je dala svoj pečat i svoje vizure originalima koji dosta ovise o ukusima auditorija, ali u svakom slučaju sve su ovo vrlo zanimljive mračne rekonstrukcije u novim dezenima bez obzira na njihov feedback.

Naslovi: 1.My violent appetites, 2.Ostracized, 3.Good 4 U, 4.Exit wounds, 5.You should see me in a crown, 6.The way I am, 7.California girls, 8.Pet, 9.Territorial pissings, 10.Star shopping, 11.Purity, 12.God slayer

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/10/2023