Možda smo se pretjerano poveselili da je Helios Creed nakon sasvim solidnog povratka u formu s prethodnim "Scaropy" (2021) našao novu inspiraciju s kojom bi odagnao sve one smandrljane radove unazad 3 decenije s potpisom Chrome. Ali, tko će ga znati što se ovdje na 45 minuta dešavalo u njegovoj tikvi... Naime, niti sam izdavač nije podario nikakve relevantne informacije jer je Helios paralelno radio i na vlastitom albumu "Cosmic Assault" (objavljen 04/01/2024), a ovdje se udružio s multiinstrumentalistom Fernando Perdomom pod izlikom da je ovo najzanimljiviji Chrome album u svim ovim decenijama. Eh, da je barem tako.

Naime, ovdje sve vrvi od asocijacija na najvažniji im, četvrti album "Red Exposure" iz 1980. koji je imao 10 pjesama, bio podosta hvaljen kod kritike, ali je kao i sav diskografski opus potpuno tržišno podbacio. Nikad nije točno precizirano da li se taj album metaforički odnosio na 'za' ili 'protiv' komunizma i što je Creed s pokojnim Damon Edgeom fiksirao osim revolta i post-punkerske furke s mržnjom prema kapitalističkom sistemu. Osobno bih želio vidjeti i doživjeti sve te vrle nadobudne, pogotovo ondašnje američke punkere kako bi se snašli u tom jebenom, prezrenom, komunističkom sistemu o kome ustvari pojma nemaju kako je funkcionirao, osobito u Jugoslaviji koja je bila jedina kapitalistički/ socijalno apsolutno moderna Zapadna država i blage veze nije imala sa SSSR, DDR, Rumunjskom, Bugarskom, Mađarskom, Čehoslovačkom, Poljskom, tada zaostalom Kinom, Kubom, Sjevernom Korejom, Albanijom i dobrim dijelom trećeg svijeta. Preispitivanje tog starog terena nemuštih lo-fi katakombi s kojima su znatno utjecali na post-punk i industrial/ electro i dalje upućuje na neminovni klasicizam bez puno dramatizacije. Creed jednostavno američki, poput Michael Gire iz Swans odbija staložen angažman i konstruktivni kriticizam prepuštajući se oportunizmu, premda bi se od naziva albuma mogla očekivati 'tužna izloženost' koja se na koncu ne dobiva.



Istina, ovdje ima mnogo iskrivljenih, prepoznatljivih morfiranih gitara, space-rocka, naglašene elektronike, industiral-rocka, a ne zaboravimo da su Creedovi solo albumi tijekom grungea bili daleko više metal/ hard orijentacije kumovajući usput i stoner-rocku, tako da se ova apsorbiranost, nazovimo uzbudljivost vrti prvenstveno oko njegove dinamički psihodelične punk/ dark - gothic gitare s tek malo futurističkih izleta, primjerice u trećoj pjesmi "The city of dead stars" ili povremenim izljevima mržnje u režavom vokalnom maniru koji podsjeća na pokojnog Genesisa Throbbing Gristlea. Dobro, tu su napeti basovi, izvitoperene garage-punk frakcije uvodne "Chromosome damage II" koje iskaču nalik na The Stooges kombinirane s The Godfathers, cyber-punk "Enforcer" pun nerazgovjetnog mrmljanja poput pokojnog Mark E. Smitha (The Fall), a komotno može popuniti bilo koji rad velikana iz Manchestera nakon dolaska Brixy, no velika većina pjesama ima crtu improvizacije jednih te istih akorda u par inverzija, a to je ono što izaziva dosadu.



Nejasno je što će Mel Collins, saksofonist King Crimson u umjereno tromom stoner-grunge psihodeliku "Repo man" i kako su ga uopće dobili za 3 i pol minute jer se skoro pa i ne čuje u prljavo-mutnoj kompresiji ekshumacije Captain Beefhearta & His Magic Banda, a pogotovo kad se zarola Pink Floyd-ovski komad "Bathing in life" nafilan starinskim klavijaturama i neočekivano nježnim raspoloženjem, ali je evidentno da koliko god se stari Creed potrudio (3.11.2023. je navršio 70 godina), ovu, kao i sve ranije pjesme malo tko će vrtjeti na radio programima jer ga se praktički nitko ne sjeti. Mrmljanje i mumljanje u acid dizajnu se nastavlja kroz naslovnu "Blue exposure" uronjenoj u space-rock prizivajući i dobar dio Neu!, krautrock fuzija, pa red mučne stoner psihodelije "Careful how you pour the wine", malo Hendrixovskog grifa instrumentala "Drifting" na plesni tempo, dakako krautrockerski, samo skučen u 3 i pol minute ne dozvolivši kompoziciji da se razmaše, tu je još brundav bas "The journey" sa zanimljivom sintezom moog/ synth melodije furajući post-rock Trans AM bez gitare (nije loše), jedan grunge dub "Waiting for the sun waiting for the moon" i na kraju kratki, prastari razvodnik instrumentala "Way before" koji vraća u Emerson, Lake & Palmer vremena ranih 70-ih godina prošlog stoljeća.



Zapravo, ovo jeste jedan od najpsihodeličnijih Chrome albuma na kome ne manjka plesnog tempa i povremenog kibernetičkog noisea, ali je zaglibio u svome djetinjstvu punka kada je trebao odalamiti šljagu prvim industrial bendovima. Ima koncept s namjernom zvučnom štetom; pogledajmo, niti Iggy Pop nije bio uspješan u vrijeme punka i new-wavea, pa je ipak uspio zgrnuti milione dolara na račun vlastite bizarnosti, dok Creedu manjka jaka ilustracija karizme za koju je, izgleda kasno. A uostalom, šta će mu novci u tim godinama? Osim ako ne namjerava besmrtnost vampirizima. Ili se bakće s penzionerskom egzistencijom u što sam najmanje uvjeren.

Naslovi: 1.Chromosome damage II, 2.Enforcer, 3.The city of dead stars, 4.Stress city, 5.Repo man (feat. Mel Collins), 6.Bathing in life, 7.Blue exposure, 8.Careful how you pour the wine, 9.Drifting, 10.The journey, 11.Waiting for the sun waiting for the moon, 12.Way before

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 05/01/2024