home > mjuzik > Hydra

kontakt | search |

OTEP: Hydra (Victory Records, 2013)

Tako rano se povući sa scene?

Shamaya je čudna zvijerka. Odlučila je da joj je ovo posljednji album, no ništa nije najavila šta će dalje. Premlada je da bi otišla u 'penziju' (rođena je 1979) i striktno se posvetila poeziji, slikarstvu i aktivizmu u sklopu zaštite životinja, svojim 'sporednim' djelatnostima po kojima je znana manjem krugu publike, uglavnom najvjernijim fanovima. Možda se odlučila da potegne neke dobre 'špage' s Hollywoodom i filmašima budući da je ranije imala neke glumačke role ili da se ubaci u politiku (još 2008. je bila predstavnica udruge za zaštitu životinja na Democratic National Convention). No, prije će biti da je strahovito ljuta i nezadovoljna tretmanom svojeg imena kod kolega muzičara i kritike kojoj je izgleda najveći trn u oku. Ne vole je, pljuju po njoj, omalovažavaju je i rade sprdačinu od nje, maltene 'šta će tako lijepa hot lesbian plavuša u nu-metalu'? A ta kritika je pokopala brojne talente i može se čudom čuditi jednog dana kako i zašto je ovu nadarenu umjetnicu zasula takvim pogrdama...
[  ]

Enivej, ako joj je ovo uistinu posljednji album, onda je zaista prava pljuska. Prve kritike su bile strašno neprijateljske i potcjenjivačke, međutim došle su od one strane recenzenata koji očigledno preziru iz dna duše nu-metal, osobito artizam u njemu, a od nje same im se očito okreće želudac. Naravno da se s takvim vetrenjačama susretao jedan vrlo sličan 'crni ovan', Ozzy Osbourne u vrijeme kada je bio s Black Sabbath, a jako dobro se zna šta je ta ekipa napravila za rock i metal. Tih 70-ih godina bilo je katastrofalnih recenzija njihovih albuma, a u prvoj Rock enciklopediji (The Illustrated New Musical Express Encyclopedia of Rock, 1977) otvoreno je pisalo da su Black Sabbath 'nepopularni među kritičarima s obje strane Atlantika'. Danas malo tko više obraća pažnju šta su tamo neki 'učeni' kritičari smatrali i pisali o njima. Oni su legende, a sa svojim pjesmama, albumima i utjecajima na veliki rasplet u mnogim metal i rock žanrovima nadživjeli su svu tu knjišku i pametnu gomilicu koja se, usput, vrlo malo upuštala na teritorij metala i žestokog zvuka. A i onda kada se uplela, to je redovito bilo nekompetentno laprdanje s potcijenjivačkim namjerama i lošim subjektivnim procijenama. Ne treba se niti prisjećati da su prve kritike na račun rock and rolla i The Rolling Stones dolazile od ljudi kojima je vrh vrhova bila zalizana frizura Johnny Weissmullera - Tarzana i cupkanje u ritmu zabavnog twista i bubblegum pjesmuljaka.

Ne bih sada ništa preuranjeno htio prognozirati, no možda je ovo samo trik Shamaye, ono 'fol' kao zadnji album nakon kojeg će ih biti još. Možda. Nego, slušati ovaj album jednom, dvaput, triput - nije dovoljno. Isto kao što nije dovoljno poslušati rane Sabbathe samo jednom. Ne može se steći kompletan dojam šta to sve skupa predstavlja, a upravo tako su se postavili mnogi 'pljuvači' koji su nakon stojički pretrpljenog terora albuma iznjeli svoje jednoglasno mišljenje da je ovo čisto sranje u kojem će jedino uživati Shamayini obožavatelji zvani 'pleme' ('breed'). Jest, nakon takvog stava kod prvog preslušavanja mnogima ovaj album više ne pada na pamet da ga ikada zavrte. Jer on jednostavno nije jednostavan ma koliko god se glazba činila prozirna i površna bez nekih uobičajeno žestokih udara i gruvačina, a tekstovi se mogu učiniti nakon prvog slušanja glupi, bahati, arogantni, nasilnički i besmisleni. Tja...

No, to je upravo pristup na kojeg je pucala Shamaya: napraviti album drugačiji od prethodnih pet. Izbaciti iz upotrebe klasične nu-metal obrasce, gitarska pretjerivanja koja su 'pojela' koncept prethodnog albuma "Atavist", osloboditi aranžmane od kompleksnosti i povući novi potez s iznenađujuće ogoljenim kosturom. Evo, gotovo polovicu materijala čine spoken-word teme uronjene u kombinaciju minimalističkog post (electro)-industriala i dark-wavea s daškom nu-metala, a tek 3-4 pjesme su u fahu onoga što je Shamaya sa svojim pratećim glazbenicima radila ranije. No, niti te nu-metal pjesme nisu onakve kakve bi se očekivale. Nije u njima samo naglašen riff, druk, šus i urlikanje, već ima u njima podosta eksperimenata, samplova i elemenata industriala, kao i još nekih zvučnih psycho supstanci. Onda, gitara Rani Sharonea je ovdje uz poneki žešći riff daleko skuliranija, usmjerena na minimalistički staccato s kojim se gradi atmosfera, a mnoštvo dionica je zamijenjeno tko zna kakvim elektronskim efektima. Možda synthovima, možda gitarskim eksperimentalijama, možda čistom kibernetikom nafilanom iz analognog gitarskog zvuka. Ponegdje su ubačeni i čudnovato tretirani ritmovi koji su možda odsvirani uživo, pa onda digitalizirani i pretočeni u neke laptop efekte, a možda su plod čiste eksperimentalnosti. No, kako god tekao proces stvaranja zvuka, "Hydra" nimalo ne nalikuje na ono što je Otep kao bend do sada gajio.

Druga stvar je lirika. Povezana je s glazbom najkompaktnije do sada. Nema više onih urlikanja kojekakvih parola i mučnih strasti dok prateći bend šiba svoje, ono što bi se reklo, niti ne obazirući pažnju na njene stihove. Ovaj puta se Shamaya obračunava sa kritičarima, pljuvačima, negativcima, te svijesno upire prstom na mnogobrojne postupke nasilja koje čak i slikovito prikazuje u nekim scenama. Osobito je zgrožena nad eksperimentima koje se vrše na životinjama. Tekstovi nekih pjesama su poprilično dugački, te je u nekima od njih na isti stup srama postavila i kritiku i nasilnike i one veterinare iz životinjskih laboratorija. Sve pod istu negativnu stranku protiv koje se bori.

Uvodna pjesma "Rising" starta iz mračnog eksperimentalnog drone industriala sa spoken-wordom u kome Shamaya najavljuje da ovo nije nimalo optimističan rad. Iz metafora se može saznati da oni koji vrše nasilje nad svojom vrstom su kanibali ('I eat my own kind'), a ona ustaje iz ponora kao Hydra, višeglava zmija iz grčke mitologije koja dolazi da porazi svoje neprijatelje. S minimalističkim mantrama stihova 'ustajem kao Hydra iz ponora' ('rising like a Hydra... from the abyss') pojavljuju se i prvi nu-metal riffovi. Kratki i osvetnički.



Naredne kompozicije "Blowtorch nightlight" i lagana "Seduce & destroy" su klasični nu-metal komadi rascjepkani s laganim dionicama punim šapata i spoken-worda, a u njima se opako obračunava sa kritičarima ('you make me fucking crazy/ these three words: fuck you forever!'). Ali nisu samo u ove dvije pjesme došli kritičari na trpezu, ima tu još kojekakvih protuha zbog kojih se Shamaya dere i šapuće da su samo leš na vratima sa suhom kožom koju čim prije treba zakucati dva metra ispod zemlje. Usput se i ismijava s njima da su 'na koljenima, a njihove su molitve satkane od novaca i laprdanja'. Jedina emotivna pjesma je "Crush" u također nu-metal stilu, a njeno značenje je višesmisleno. Može obuhvatati ljubav prema životinjama i ljudima, te gay i lesbo ljubav u formatu velike lirske melodramatike.

U daljnjem tijeku, naredne 4 pjesme "Hematopia", "Necromantic", "Quarantine" i "Voyeur" su spoken-word koncepti izrasli iz post-industriala i eksperimenata uz vrlo malo gitarskih riffova. U njima Shamaya razvezuje čitavu priču albuma od osvete, preko zla koje nas ponižava i djeluje u ljudskom rodu i kod pohlepnih i kod siromašnih, sve do čudnih tema u kojima su neprijatelji postali ljubavnici, a nasilnici koji nisu dovoljno hrabri da napakoste ljudima našli su svoje žrtve u životinjama mučeći ih zatvorene u kavezima. Ona ih lirski ubija kao Hydra mantrajući s vremena na vrijeme 2-3 stiha koji se metamorfozama izvrću i jako su bitni za sami finiš albuma.

"Apex predator" je znatan odmak od nu-metala i više nalikuje na gothic electro-industrial u kome Shamaya repa iliti polumelodično pjeva uz plesni ritam i mračni unisono piana i synthova iz kojih izviru gotovo orijentalne melodije nalik na arabeske. Pjesma je inače brutalne tematike okrenute ka zaštiti životinja kroz veoma sofisticiranu priču. "Feral game" je još jedna osvetnička pjesma puna nasilja s mračnim gitarskim staccato tonovima i ima ponešto nu-metal elemenata u sebi koji dolaze u refrenu. Mračna ambijentalna "Lifestock" u spoken-word tehnici je puna morbidnih prizora, a onda se zvuk ponovno vraća na nu-metal kroz najžešći broj "Hag" o zaštiti životinja i željom da svi nasilnici nad životinjama umru i uguše se u svojim lažima.

Posljednja "Theophagy" je potpuni artistički obračun na više razina. U prvom dijelu kompozicije od nekih cirka 6 laganih i ambijentalnih minuta Shamaya mantra 'nahrani, pojebi, okoti, pojedi', te kroz spoken-word priča svoju životnu borbu kako je obilazila te laboratorije i ustanove 'mentalne sodomije' redovito dobijajući porciju jezikove juhe zbog aktivizma. Kaže 'pokušali su me razbiti, izbrisati, osramotiti/ ali ja ću se boriti i ustati kao Hydra... ja to ne radim zbog osvete, to je više od poziva... senatorova lubanja je pehar za moje omiljeno vino (!!!)'. I onda slijedi 17 minuta tišine s vraškim krikom na kraju od kojeg se doslovce smrznete. Cijela kompozicija iznosi 22.48 i vjerojatno u toj cifri leži neka simbolika.

E, sad, šta to sve skupa znači? Jasno je ko' dan da to nije nikakvo šarlatanstvo usiljenog artizma. To je uistinu art. Usmjereni. Angažirani revolt. Pobuna i obračun. Shamayin vlastiti epitaf koji višesmisleno upućuje 'jedem, jebem, stvaram' u čemu je drsko ometena od strane onih kojima je stala na žulj. Zbog njih se povlači na dugo vrijeme van glazbe i vjerojatno neće više ispustiti niti jedan ton. Samo krik na kraju života. Vlastitog, njihovog i životinjskog. Sve je utrpano u tu jednu poemu. A što tih 22.48 uistinu znači možda će se saznati za 22 godine i 48 dana. Tada bi Shamaya trebala imati oko 55 godina i onda će se moći osvrnuti na vlastitu karijeru. Možda uspije na političkom planu, možda na nekom drugom, a možda uopće ne uspije u ničemu budući da pred sobom ima hordu protivnika koji samo čekaju pogodan trenutak da joj spraše nogu u stražnjicu.

Čitav album ima koncept sa smislom; pun je negativnosti, revanšizma, nasilja i brutalnosti. Odskače od svih njezinih ranijih radova, te pljeni umjetničkim potezima na relaciji angažiranog aktivizma, brutalno-sirove poetike i glazbenih eksperimenata koji izlaze iz opsega nu-metala. A sve zavisno od daljnjeg toka budućnosti, ovaj rad bi mogao opstati jako, jako dugo i biti ponovno otkriven kad za to dođe vrijeme.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/05/2013

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Wake The Sleeping Dragon

SICK OF IT ALL: Wake The Sleeping Dragon (2018)

| 19/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: London (z zasedbo Stara Mama Bend)

MATEJ KRAJNC: London (z zasedbo Stara Mama Bend) (2018)

| 18/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Lèche Moi (Sortie 13), EP

LÈCHE MOI: Lèche Moi (Sortie 13), EP (2018)

| 17/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Unfollow the World

SQUIGLY LINES: Unfollow the World (2018)

| 16/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Maithree - The Music of Friendship

NIRMALA RAJASEKAR: Maithree - The Music of Friendship (2018)

| 09/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Hydra

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*