Žestoki koncertni zapis privlačne i autorski najmoćnije plavuše nu-metala.

Otep Shamaya je zvijer od žene, uz Mel Mongeon (Fuck The Facts) jedna je od nekolicine frontwoman čiji vokal je katkad vrlo teško povezati uz pojam ženstvenosti. Oni koji su je imali prilike gledati uživo tvrde da je iznimno bijesna i opaka, puna energije i dinamike, te da je scenski izuzetno atraktivna. Osim toga, ona je gotovo i kompletan autor glazbe i snažne lirike, često angažirane u raznim smjerovima čime pečati svoj osebujan nu-metal stil prožet referencama psihodelije i jednostavnijih prog-eksperimenata. Sa ovim drugim živim albumom (prvi je bio posve neprimijećeni "Live_Confrontation" 2008), sabrala je u sat vremena praktički idealan 'best of' frenetičnim izvedbama 6 manje-više dobro znanih singlova i još 5 izabranih kompozicija sa svih albuma izuzev drugog "House Of Secret" s kojeg nema niti jedne pjesme. Čak niti "Warhead" koja se jedno vrijeme nalazila na top-10 videospotova MTV emisije Headbanger's Ball.



Koncert otvara "Battle ready" s prvog albuma "Sevas Tra" iz 2002. s kojeg su ovdje još izvedeni psihodelični eksperimenti "Blood pigs" i "My confession". Iz te prve faze za koju fanovi zdušno tvrde da je bila najbolja u njenoj karijeri ovdje se nalaze "Fillthe" i "T.R.I.C." s legendarnog prvog EP-ija "Jihad" (2001). Od ostatka repertoara tu su još "Crooked spoons", "Confrontation" i jedna od najžešćih "Ghostflowers" (s trećeg albuma "The Ascension", 2007), zatim himnična "Rise, rebel, resist" koju je s grlenim ovacijama popratila publika (s četvrtog albuma "Smash The Control Machine", 2009), dok je s posljednjeg, sasvim solidnog albuma "Atavist" izveden samo singl "Fists fall". Očekivalo se da će 'pasti' The Doors cover "Not to touch the earth", no umjesto njega na završnici ovog zapisa uvrštena je obrada Nirvane "Breed" koja je 2007. prošla posve bezuspješno. Odlična komunikacija s publikom, vrlo dobra žestoka i koncizna svirka pratećeg trojca (Ari Mihalopoulos - gitara, Eric Tisinger - bas, Chase Brickenden - bubnjevi), te potpuno dorađen živi klupski performans, dovoljan su zalog da se ovu agresivnu i inteligentnu inkarnaciju ženskog Jim Morrissona već jednom počne shvaćati ozbiljno. A ne tamo nekakve, također atraktivne plavuše Pink ili Gwen Stefani.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 18/12/2012