Otep ili Ot3p se iz nekadašnjeg benda pretvorio u autorski projekt frontwoman Otep Shamaye. Nakon odlaska stalnog basiste Evil-J-ija ujesen 2010. u bendu više nije bilo nikoga iz originalne postave koja je startala 2000. u Los Angelesu, pa je Shamaya angažirala šest studijskih glazbenika za novi, 5. album. Shamaya je ujedno postala jedina konstanta u bendu, a osim toga, ona je pjevačica, glazbenica, pjesnikinja i zadrta super-aktivistica koja će po svemu sudeći mijenjati postavu sa session glazbenicima prema potrebi.

U dosadašnjem radu Otep je kao bend ostvario veoma zapažen uspjeh s obzirom na žanr i stil koji varira između nu-metala, alternative, eksperimenata i neobičnih artističkih figura. Nakon što ih je prva prepoznala Sharon Osbourne (supruga Ozzy Osbournea) u vrijeme kada još nisu imali niti snimljen demo privlačeći pozornost na manijakalnim nastupima sa komadanjem svinjske glave, vrlo brzo potpisuju ugovor sa Capitol koji im objavljuje prva tri albuma. Naredna dva su objavili za Victory Records; svi su dospjeli na američku listu najprodavanijih, najuspjeliji je bio posljednji "Smash The Control Machine" (USA no.47), a naslovna pjesma je postala omanjim hitom. Najtiražniji album im je drugi, veoma eksperimentalan "House Of The Secrets" (2004) koji više nalikuje na noise-industrial nego li na metal, a prodan je u iznenađujućih 100.000 primjeraka. Na njemu su gostovali Greg Wells (Deftones) i Joey Jordison (Slipknot). Jedini plasman u Britaniji ostvaren je sa debijem "Sevas Tra" koji je 2002. dosegnuo no.86. Njihovi fanovi kao najbolje radove ističu upravo taj debi album, te EP "Jihad" (2001) koji su bili doslovce nadrkani i veoma agresivan poziv na pobunu, a tijekom decenije njihov stil je evoluirao u stanoviti art-core koji je Shamayi služio kao platforma za izražavanje različitih stavova i mišljenja. Veoma je zanimljiva i razjebana tetovirana metal cura (deklarirana je lezbijka) koja je često otkrivala svoju mračnu stranu prošlosti i rastrojeno djetinjstvo (navodno je bila silovana od vlastitog oca) jasno isporučivajući sliku o tome da mrzi samu sebe i bori se sa vlastitim unutarnjim neprijateljem... Sada, sa ovim petim albumom nekako se čini da Shamaya očajnički traži od novih glazbenika da se uhvate za stari zvuk, no to baš i nije samo tako lako ostvariti budući da su neki od njih vrsni instrumentalisti koji imaju svoj osobeni stil i nisu skloni onim lucidnim eksperimentima kakvi su bili u ranijoj fazi Otepa. Braća Sharone (Rani - gitara i Gil - bubnjevi) radili su sa Stolen Babies, Puscifer i Dillinger Plan Escape, basista Tony Campos je neko vrijeme proveo u Ministry, Static-X i Prong, dok je producent Urlich Wild multiinstrumentalist koji je ovdje priskočio sa klavijaturama i gitarom. Zvuk donekle podsjeća na ranija ostvarenja, ali se itekako osjeća manjak one prijeko potrebne kemije koja kola između muzičara koji tvore jezgro klasičnog benda i zajedno stvaraju pjesme. Osjeća se da je sav zvuk silovano prisiljen s namjerom da nastavi utabanim Otep stazama, ali boljka koja se izdvaja jest veliki raskorak između Shamaye i session muzičara koji očigledno ne misle i ne doživljavaju isto; oni su skoro oprečni jedan drugome tako da velikoj većini pjesama nedostaje onaj klimaks zajedničke kreativnosti koji bi dosegao vrhunac u svim pogledima. Nema orgazma...

Ajde sad ovako. Nekih 7-8 pjesama je klasičnih Otep performansa nalik na albume "The Ascension" i "Smash The Control Machine" sa relativno žestokim i ne previše eksperimentalnim karakteristikama. Uostalom, Otep nikad nije previše briljirao sa žesticama, hit "Smash the control machine" je jedan od rijetkih izuzetaka, no kada ovaj album uspijete prežvakati s dobrih 45 minuta prosječnog nu-metala gdje ima nekoliko malčice vidljivih eksperimenata, dolazite do najvažnije stvari u Otep karijeri - obradi The Doors "Not to touch the earth" koja je fantastična. Po njoj će se i pamtiti ovaj album, dok je ostatak kompozicija od solidnog do prosječno uobičajenog prevrtanja nu-metala i stilskih figurativnih iluzija da tu 'nečega mora biti'. Ova obrada se definitivno izdvaja od svega materijala, vjerojatno su i sami The Doors ponosni na nju. Opako zvuči, a ostalo je skoro pa studijski programiran nu-metal bez nekih većih estravagancija sa poetski prilično plitkim biblijskim i vjerskim motivima, no gotovo svaka joj pjesma završava sa suprotnostima. Čas je vjernica, a čas ateista, optužuje crkvu radi seksualnih skandala i zataškavanja istih (pjesma "Atavist animus"), pa je malo djevica, pa malo raskalešenica, pa onda optužujuje (ne)vjernike da su svi oni žrtve neke unutarnje borbe (pjesma "Atom to Adam"). Pa se onda baca u potpunu lirsku artikuliranost, nećete vjerovati dok ne poslušate akustičnu "We dream like lions" koja je skoro pa pljunuti Roxette nalik na "Listen to your heart" ili neku od kompozicja This Mortal Coil, recimo sa albuma "Blood". Ili neku skladbu Joni Mitchell. Tu nema metala, samo letargičnog popa, doduše vrlo lijepog, no u kontekstu čitavog opusa zvuči jako siromašno. Ako bi se neka kompozicija trebala izdvojiti posebnom osim obrade The Doors, onda je to "Skin of the master", ali ima veliki problem - previše je oprečna. Jedan dio pjesme je komercijalan, a drugi je alternativan. Oba slučaja nikako se ne uklapaju u niti jednu od ovih dviju opcija. Eksperimentalna "Baby's breath" ima svoju dinamičnu spoken-word priču koja traje punih 7 minuta i mogla je kao i mnogo ranijih pjesama Otepa ući u pjesmaricu post-noise/industriala, otprilike u rangu Coil. Uostalom, Shamaya je oduvijek bila najbolja kada eksperimentira...

Prethodni Otep albumi su bili puno bolji i konkretniji. Ovdje nema kemije, muzičari samo odrađuju plaćeni session i to je ono što donosi suhoparni dojam kompletnog albuma... Zvuk je, mora se priznati odličan, ali to nije to. Otep Shamaya je pjesnikinja i pjevačica kojoj u pogledu poetike i stila ništa ne fali, možda samo malo više poštovanja novih session kolega koji su se previše htjeli istaknuti i nametnuti pred njom nego što bi trebalo. Da je bilo više poštovanja i manje hladnog profesionalizma od muških kolega, ovaj album bi zvučao puno bolje.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/06/2011