S prošlim albumom "Hydra" Shamaya je rekla da više neće objavljivati albume i da joj se živo fučka za glazbu i usrano stanje r'n'r-a od kojeg se više ne može pošteno živjeti ne paradirajući nikakav status zvijezde. Onih dobro znanih megapopularnih idola koji su nekoć, a još i danas poput nekih metuzalema što pune stadione sa starim otrcanim i ishlapjelim štosevima na račun ogromnih zarada, a praktički i teoretski više nisu u stanju ponuditi ama baš ništa novo do li samih besmislica. Stala je mnogima na žulj, kroz karijeru je stekla ogromnu hordu protivnika i to ne samo iz rock miljea već i iz političkih i društvenih krugova s obzirom na angažiranu aktivnost, pretrpjela je mnoga omalovažavanja i pljuvanja kao prokleta kučka s putrom na glavi i ljutim feferonom u stražnjici rigajući vatru poput najfrustriranijeg zmaja, kritičara kurentne socio-političke i ine situacije.

Da, rekla je kako se povlači, ali to je izgleda bilo ipak, na svu sreću za r'n'r privremeno. Skupila je snage da nakon poprilično eksperimentalnog prethodnog 'posljednjeg' spoken-word albuma s mnogim post-industrial, a mnogo manje nu metal formacijama odere novu šamarčinu ovom prokletom svijetu pokazavši da je rock umjetnica najbolje, vrhunske klase koju svijet još nije prihvatio, ali Iggy Popa koji je na nedavnom albumu "Post Pop Depression" sve po spisku izvrijeđao, posebno novinare i učene tikve 'jebo vas vaš laptop, ja sam najbolji živući američki pjesnik', taj isti svijet i prihvatio. Starom Iggyiju, Bowievom prijatelju se sada sve može progledati kroz prste. I on će dva-tri-metra pod zemlju kad-tad, isto kao i mi svi. To je neminovno. Drska, pakosna, zlobna, osvetnička, vrlo inteligentna i pronicljiva, a uz to i redovito vizualno prelijepa da svaki muškarac naprosto ne može povjerovati u njezin feministički lesbo stav. Evo, odmah u prvoj pjesmi "Zero" mahnito aludira da odmah bude spušteni muški ponos: 'ne dam se jebat!', ali istovremeno progovara o sebi 'želiš da nestanem, ali neću otići'. Ti njeni zaštitno prepoznati slogani su joj odvajkada bili prioritet u kombinaciji s političkim svjetonazorom nastavljajući 'kuća je katastrofalna, auto ne želi krenuti, želim se opako posvađati, nemam motivacije, trebala bih odustati, kažu da ću gorijeti u paklu, al se ne dam jebati'. Tekstovi su strašni, nabijeni opravdanim provokacijama zadirajući do najeminentnijih političkih struktura koje se bore za neki 'sveti rat' koji ustvari uzrokuju najveću mržnju na planeti, a upravo taj revolt je čini samo jačom ("Feeding frenzy"), rađe bi bila ratnica i vuk u prevarantskim ratovima nego li zaklana kao ovca za kojom će se tugovati dok se ignoriraju bolesni i siromašni ("Lords of war"), sjetite se, ne tako davno je na najpopularnijem trećem albumu "Smash The Control Machine" (2009, USA no.47) urlala upravo o degradiranju ljudskog života 'postali smo nacija vukova što vladaju ovcama, vlasništvo smo svinja, uhranjeni i pospremljeni na spavanje'. Te prve tri pjesme su živi otrov, najljući što se može zamisliti ne samo od ovako prekrasne plavuše već i od bilo kakvog opozicijskog političara ili kritičara političke situacije. Kroz ovako apsolutno najžešći diskurz Shamaya se ponovno vraća na sebe samokritički komentirajući 'nešto nije u redu s mojim prosuđivanjem takvih stvari s vama, izgubila sam se i ugušila u, okusu, slatke smrti koju ne mogu poreći' ("In cold blood"), te nastavlja 'čitav život mi govore da sam zla, da živim bezakonje, da obožavam mrziti jer sam napola Mark Twain i napola Jesse James' ("Down"). Još kad se tu nadodaju i stihovi poput 'Bog je puška, a municija je besplatna, gdje si bio kad smo vrištali tvoje ime, gdje si bio kad je rat počeo, gdje si bio kad su djeca umirala, a majke plakale' ("God is a gun"), ovaj svijet se doima još strašnije i paradoksnije u tom kontekstu gdje Shamaya uopće ne očekuje nikakve odgovore jer ih od američkog senata i vlade neće dobiti. A čini mi se niti od publike jer ona nije naučena da upija pitanja. Shamaya je filozof-mesija.

Mnogosmislena je i otvorena na svoje stavove, iznimno hrabra zaštitnički stavši LGBT zajednici 'nazvao me lezbom, za njega zovem hitnu pomoć' (r'n'b/industrial/hip-hop "Equal rights, equal lefts"), ha-ha-ha! Zna se što Shamaya radi i kakvu glazbu manje-više ima. Samo neupućen slušatelj ovaj čitav njen kontekst može nazvati glupošću poput onih konzervativaca što su Stonese i čupave rockere najradije htijeli šišati u 60-im i 70-im jer nisu bili sukladni s okolinom u kojoj žive.

Ovo je bez ikakvih predrasuda najfantastičniji povratak neke rock ikone, pa makar ta pauza i nije bila dulja od 4 godine. Promijenila je i postavu (ritam sekcija je sad Corey Wolford - bas, Justin Kier - bubnjevi), jedino je ostao gitarist Ari Mihalopoulos s albuma "Atavist", ali ona je ostala ista u svome nu-metal izrazu koji ima i mnogih vokalnih audio-tune efekata (pjesma "No color"), odličnu produkciju i dotjerani koncept od A do Ž. Na kraju albuma dočekuje naslovna "Generation doom", nazovimo ljubavno-erotska gothic pjesma umjerenog tempa kakve se ne bi posramio niti Iggy ili Bowie, ali ruku na srce, ovako je vokalno interpretirati nikako ne bi mogli. Možda samo Slađana Milošević. I ako kojim slučajem mislite da je Skin iz Skunk Anansie najfantastičnije grlo LGBT, zaboravite. Shamaya je apsolutna kraljica i vokalom, a posebno socio-političkim stavom. "Generation Doom" je ubjedljivo najbolji nu-metal album svih vremena i pokazatelj da se žanr može transformirati u strahovitu ideologiju potkrijepljenu pozitivistički nabijenim punkersko-metalskim humanizmom.

Svih ovih 12 pjesama spadaju u najvišlji rang ne samo žanra, već i r'n'r kulture, možda jedina boljka dođe obrada "Royals" (Lorde) jer je Shamaya znala isporučiti i neke fantastične (sjetite se "Not touch the earth" The Doors), ali kad se sagledaju radovi njenih žanrovski daleko popularnijih kolega, ovo je remek-djelo. Ne morate vi voljeti primjerice Bob Dylana, Michael Jacksona, Abbu, Kraftwerk, Black Sabbath, Gang Of Four, ranu Metallicu, The Smiths, Public Enemy ili Nirvanu, ali oni su napravili remek-djela u svome fahu. Shamaya je upravo taj slučaj naše stvarnosti. Trebalo je čekati 20 godina na ovako nešto. Album izlazi 15.04., dan nakon objave recenzije i osobno me baš nimalo nije briga kako će ga svijet prihvatiti. Fenomenalan je. Puse Shamayi! Neskriveno obožavam ovu kraljicu ekstremnosti što hvala Bogu nije niti Abba, niti sad stari bespotrebni Morrissey, već apsolutna vladarica zvuka i stila 21. stoljeća kao što su to svojevremeno bile PJ Harvey, Bjork ili ranije Laurie Anderson, Kate Bush, Toyah i Sinnead O'Connor. Shamaya ih sve 'šiša' po energiji poput Melanie Mongeon iz Fuck The Facts. A to je sasvim druga ženska priča najjačih žena u r'n'r-u. Nimalo slična najvećim 'jebačima' rocka, Elvisu, Beatlesima i Stonesima. Još bolja. Najjača žena rocka današnjice.

Naslovi: 1.Zero, 2.Feeding frenzy, 3.Lords of war, 4.Royals, 5.In cold blood, 6.Down, 7.God is a gun, 8.Equal rights, equal lefts, 9.No color, 10.Lie, 11.Generation doom, 12.On the shore

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 14/04/2016