Premda se vole nazivati najutjecajniji bend post-punka i eksperimentalnog rocka, istina jeste da ih ta titula, bolje rečeno fraza daleko više drži na rodnom američkom kontinentu nego li u Europi i ostatku svijeta. Od samog osnutka 1976. u San Franciscu kada ih je pokrenuo Damon Edge (vokal, klavijature) zvučali su psihodelično poput raštelanih Neu! na lošim drogama prvog albuma "The Visitation", no kad im se na drugom albumu "Alien Soundtracks" 1977. priključio vokalist, basist i gitarist Helios Creed stvari su krenule u daleko boljem pravcu upriličivši jedan od mogućih prototipova tada još neimenovanog industrial.rocka s daškom avanturističkog post-punka po kome se smatra da su bili pretečama Public Image Ltd, Joy Division, The Fall, Wire i Gang Of Four, međutim nikada nisu uspjeli opipljivije materijalizirati kultni status jer je jedan od vitalnih razloga bila i stalna promjena članstva, te neurotičan, ekspresivan lo-fi zvuk od albuma na album koji se u nekoliko navrata svodio na spomenuti dvojac uz pratnju ritam mašine. Nakon sedmog albuma "Into the Eyes of the Zombie King" (1984) s kojim im je posve pao rejting na minorne opskurnosti, a Helios Creed napustio postavu, Edge je sustavno održavao ime benda objavljujući brdo nepotrebnog i nedovoljno isklesanog materijala. Creed se vratio 1997. kada započinje renesansa, te ponovno podiže interes ionako vrlo male audijencije nakon Edgeove smrti 11. kolovoza 1995.; obdukcija je pokazala da se poslije bračnog brodoloma prepustio prekomjernom alkoholizmu i pušenju, a bilo mu je 45 godina. S novom, neprekidno letećom ekipom Creed se ogradio od perioda kada nije bio u postavi smatrajući da 7 smandrljanih albuma od 1984. do 1994. ne zaslužuje nositi potpis Chrome, pa se tako u pijarima ovaj album smatra tek trinaestim, a ne osamnaestim po redu. Prethodni albumi su bili neubjedljivi, mahom većina od njih ukupno 5 u 21. stoljeću, a na ovome je pozvao stare suradnike, Johna i Hilary Stench, Thommy L. Ciborga, Aleph Omega i Lou Minatti XIII, pa je ovih nepunih 40-ak minuta organskog zvuka s porašpanim noise gitarama, čvrstim ritmovima i kovitlavim synthovima impregnirajući podosta bučnu i brzu kombinaciju industriala, post-punka i noisea s ponešto gothic elemenata koji se očitavaju već u uvodnoj "Scaropy", no pjesma je praktički najlomljivija i ako se to u njihovom kontekstu može reći, najnježnija s uvodnim i završnim staccatima, šaputavim Creedovim vokalom uz ponešto disonantno jezivih dark krikova Hilary. Ali daleko od toga da bi otprve bila prepoznata kao Chrome, više inicira na rane Swans, Bauhaus i Siouxsie And The Banshees. Prvi singl "H of spades" je povratak u onu moćnu ritmičku punk, pa i hardcore mašineriju punu gitarskih ružiona s razuzdano-impulzivnim vokalima na rubu mahnitosti, dakako, ništa bez obaveznog lo-fi stijega što se vijori i dalje kroz prljavu produkciju tokom čitavog albuma. Mračan rock plesnog Killing Joke karaktera "Terminate" vode psihodelične harmonije synthova i levitirajuće zastrašujući vokal preko vokoder efekata stvarajući dojam da ovdje ne postoji točno preciziran libreto, a prvi eksperimentalni instrumental donosi "New happy fortune" prebacujući težište u elektronski post-punk/ krautrock umnogome potaknut i povratcima The Pop Group i A Certain Ratio, bendovima s kojima imaju podosta zajedničkih poveznica, kako vremenskih, tako i stilskih mada će Creed redovito tvrditi da je on itekako utjecao na njih. "Hello sunshine" s obiljem delaya na vokalu referira se na Genesisa (Trobbing Gristle), ha, pa valjda bi sada da pokaže kako je i na njega utjecao (a nije), dok je zvuk žestoki The Fall.



I tako redom. Nešto mekša "Night nurse" s prijatnom funk ritmikom i psihodeličnim vijuganjima, ali Creedov libreto razaznati se ne može u šarži krikova i neurednih naracija koje, da li jesu ili nisu samo neko semantičko mumljanje, pa kratki ambijentalni elektronac "Tataria" sa samplovima na francuskom (moguće iz nekog filma?), da bi došla konkretnija "An open letter" u stilu The Stooges, a sve miriše na onaj hit Mark E. Smitha i Inspiral Carpets "I want you". Još jedna The fall-ovska "Push" može i pokojnika dići iz mrtvih poput kombinacije "High tension line" i sjajnih tema s "This Nation's Saving Grace" veličanstva u samo 2 minute i 20 sekundi, da bi do kraja uslijedio tipičan industrial-rock "They're coming to get you" što nije daleko od kratke post-punk faze Cabaret Voltaire s gitarom (1979-1981), vokalno izbezumljena eksperimentalka "Kilauea" u kojoj se naigrao efektima i sekvencerima, te posljednja "The opposition", klasična post-punk/ gothic psihodelija u kojoj se ponešto razabire i lirski segment.



Glazba je u principu vrlo jednostavnih gabarita i dovoljno snažnih ritmova, okupljena ekipa van svake sumnje zna svoj posao i uživa u njemu, a kroz tu prljavu i mutnu produkciju ostavlja dojam opako nakrkanih junkoza koje ne priznaju nikakav čistunac zvuka. Stoga je za slušanje album vrlo izazovan kao da su ga radili mlađahni post-adolescenti, a ne ljudi od 60-ak godina. Creed je ovdje pred 70-om (ima 67 na plećima), ali djeluje impresivno, otkačeno i ekstravagantno jezovito kao da mu je ovo tek početak karijere, a album ko' izvađen iz neurotičnih godina post-punka koji je u ranoj fazi dozvoljavao kojekakve eksperimente. Štivo je prije svega preporučljivo svim dobrim, a ne površnim poznavateljima benda, ljubiteljima svih spomenutih izvođača, te onima koji nisu post-punk i krautrock doživjeli s one revival erupcije početkom 21. stoljeća. Ovo je daleko agresivnije, žešće, prljavije, mračnije, psihodeličnije i moćnije. Ponekad i kakofonično neuredno. Obavezno poslušati, barem informativno.

Naslovi: 1.Scaropy 2.H of spades, 3.Terminate, 4.New happy fortune, 5.Hello sunshine, 6.Night nurse, 7.Tataria, 8.An open letter, 9.Push, 10.They're coming to get you, 11.Kilauea, 12.The opposition

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/08/2021