Zagrebački stoner peterac se doslovce zaletio s ovim konačnim debi albumom metaforički se oslonivši na slonovsku snagu da napravi remek-djelo, onako kako i treba ugostivši čak sedam glazbenika i vokalista, ali odmah na početku tvrdim - nepotrebno. Paradoks je to vrlo sličan supergrupi, ali s male zagrebačke stoner scene koja se ne može mjeriti s onim američkim izvornikom ili grunge ekipom Seattlea s konca 80-ih i početka 90-ih. Tada su, naime bendovi i individualno jaki autori probijali žanrovske sfere, šegačili se s ondašnjim postulatima na punk-metal/ hardcore razini eksperimentirajući sa svime i svačime, čak mnogo puta i nesvijesni kreativne i široke slobode nesputano se konfigurirajući čak i u funk, disco, gothic, soul, rap, elem kurentne žanrove tog vremena ismijavajući političku i društvenu nesposobnost vladavine u vrijeme George Busha (starijeg) koji je nepotrebno zaratio u Zalijevskom ratu, skoro pa paralelno s onim našim, domovinskim 1991. kada je ciknula i krepala velika Jugoslavija, raspao se Sovjetski Savez i Čehoslovačka, godinu ranije su upucali Nicolae Ceaușescua u Rumunjskoj, nakon Albanije najbijednijoj soc-komunističkoj zemlji u Europi. Svjetski mediji su malo toga davali u opticaj, CNN je primjerice na satelitskom kanalu uz snimke granatiranja Dubrovnika za glazbenu podlogu stavio Trubače iz Dragačeva, sela pored Čačka jer su valjda to jedino imali u fonoteci iz nekog balkanskog folk registratora, a nakon toga je uslijedio siže novog benda Nirvane i hita "Smells like teen spirit" kojeg su već stotine kritičara proglasili hitom godine.

Što se zbilo od tada, svi znamo, kako tko, pamtimo rasap velike naše bivše federacije u kojoj je, iskreno, bilo puno ljepše živjeti u socijalizmu (a ne komunizmu kako ustaše tvrde), nego li danas. Imali smo LP ploče, audio kazete, tko je imao satelitsku antenu bio je skoro praktički car u svojoj ulici i kvartu, neki su imali video rekorder, a gotovo svaki hrvatski vojnik na frontu je oko vrata nosio krunicu i vjerovao u Boga da postoji pravda napamet recitirajući iz komunistički zabranjenog vjeronauka koji se samo održavao po crkvama i "Oče naš", "Zdravo Marijo", "Anđeo gospodnji", te "Čin vjere, ufanja i ljubavi". Danas te molitve služe za bivše velike grešnike, kojih je na sreću, sve manje i kad će nestati, tek tada bi moglo doći nekakvo stanje, uvjetno rečeno, konformizma pod religijskim paravanom.

A to insinuirano navješćuje ovaj album čitavom fabulom zbunjenih mladića koji natucaju na engleskom, naravno, o nekom prokletom svijetu kao da nije onaj u kome žive pri tome često zazivajući Boga nalikujući na sitne paore i čobane iz Starog Zavijeta što su čuli da se Jahve ukazao Abrahamu i Mojsiju, pa su tu reinterpretaciju protumačili na način Antuntuna iz poznate pjesme Grigora Viteza. Ne želim tumačiti benignost ovih 9 tekstova priloženih pjesama jer bih zadubio nepotrebno, uglavnom, poetski nivo je na opravdanoj razini srednjoškolca/ post adolescenta, onog koji je upisao faks i zna da je sad najvažniji sa svojim esencijalnim stavovima i moćnim pametovanjima, al' jbga, tu nema jukstapozicije i konstruktivnosti. Tekstovi su anemično infantilni s intelektualnim kvazi metaforama i alegorijama, tek rijetko poetični i široki, zabavni nisu, ma Amer ili Englez ih uopće niti ne bi htio slušati jer nema što tumačiti. Znaju oni što su Black Sabbath, Soundgarden ili recimo Napalm Death tekstovi Barneyja, a pogotovo najpopularnijeg mesije, Nick Cavea.



Što se tiče glazbe, ovdje je pola sata ispunjeno uobičajenim stoner/ grunge referencama s hard-rock i preblagim metal figurama u jednostavnim obrascima kao da slušamo spoj ranije faze Soundgarden ("Badmotorfinger"), Melvinsa, Clutch, nekih radova Mastodon, Neurosis, prvih QOTSA, ali ovo sve je isuviše predvidljivo uz ovakve simpatično gorde tekstove napucane neuvjerljivom furkom da ih se samo još pobožni velečasni, ako ga ima, može plašiti i uvjeravati svoje božje stado da su Sloanwall neka đavolska rock glazba iz pakla. Za tako nešto treba im puno više. Stav kojeg, očito nemaju. Samo prijatno čvrstu, ali linearno predvidljivu sviračku figuru. Minijatura-eksplozija-minimalizam-repeticija. Ovo je treće desetljeće 21. stoljeća, valjda ste pogledali comedy-horror film "Studio 666" (2022) gdje Dave Grohl prodaje dušu vragu za svjetski uspjeh. U njemu je sve objašnjeno. Album "Elephantry" je na nivou onog nesretnog benda donosača hrane iz Bone Structure, CD-a kojeg Grohl nikad nije niti poslušao jer je, jbga u ovom fahu i vremenu veći od Mick Jaggera i čitave rock scene, a i svi mu vjeruju. Tko će slušati ovakav oldschool stoner? A gdje je hit? Rokačina? Dođe vrtlar i velikim škarama odreže glavu, a Dave 'sjerkirom u glavu' riješi čitavu stvar bolje nego Led Zeppelin, Black Flag, Kawasaki 3p i pokojni Peđa Vranešević u pesmi "Crna hronika".

Simpatično i privlačno jeste, no sve se doima kao pretenciozno napumpana, ozbiljna agresija s dostatnom količinom energije i pričom u tek samo skromnom klišeju. Nema slonova, elefantizma, horrora, bizarnosti, a fali i mašte, eh, da.

Naslovi: 1.Dead (feat. Domagoj Šimek & Nenad Gajić), 2.Ride (feat. Se'am), 3.Below, 4.Chicane, 5.Dancing about your armageddon (feat. Jared Collins), 6.Madness in a rabbit hole (feat. Damir Strugi Ostrugač), 7.Unsheathe (feat. Narkobuddha), 8.First rain (feat. Chris Ian), 9.The God, the sand, the heat

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/07/2023