Kako god gledali koronu, a ne možemo je nikako drugačije nego kroz osobne rakurse, ona ima slojevite učinke: jel' ste primijetili da je ijedan veliki bend ili izvođač u proteklih godinu dana objavio novi album, primjerice U2, Radiohead, Metallica, RHCP, Franz Ferdinand, Adele, Arctic Monkeys, Madonna, Elton John, Britney Spears, Coldplay, Ed Sheeran... Ajde, neki ipak jesu, primjerice AC/DC, Bruce Springsteen, Bon Jovi, Eminem, Green Day (oboje, ali prije Covid-19 pandemije, 17.I i 7.II 2020.)..., no nitko od njih se čak nije niti pokušao izjašnjavati o ovim vremenima jer najbitnija stvar za objavljivanje studijskog albuma jest turneja na kojoj se mlati lova. A kako nema žive svirke za barem 5-6 tisućica ljudi svake večeri, nema niti albuma. Ne da im se raditi. To je kroz posljednjih godinu dana otvorilo ogroman prazan prostor za nove i neafirmirane koji se s pravom konačno mogu dokazati na diskofilskom planu bez obzira na nemogućnost koncerata, ali daju do znanja da postoje i da imaju što za reći stvarajući novu scenu za vrijeme pandemije istovremeno se upisujući na podulju listu hrabrih i odvažnih što su svojom aktivnošću spriječili opći rasap glazbene scene. Okey, hrvatska scena ionako pati od ogromnog klasifikacijskog paradoksa: već skoro tri desetljeća postoji prva komercijalna liga u koju se teško utrpati, druga praktički i ne postoji, a onda dolazi mali milijun svega i svačega 'ispod poklopca' kojeg podižu samo prijatelji, poneki fanovi, znanci i slučajni namjernici. Odnosno, ne postoji pravovaljani sistem koji bi, kao primjerice u sportu, kroz kvalifikacije omogućio sceni 'ispod poklopca' ulazak u najelitnije takmičenje. Možete biti najbolji perfekcionista zanata u svom selu, kvartu i ulici, ali ako vas ne zapazi mentor, manager ili neki prokleti švercer koji će vas gurnuti barem na radio stanice, uzalud vam sav talent i uloženi trud. Jbga, takva su pravila i tako kroejšen estrada funkcionira... Korona je stoga zasadila hvale vrijednu ak(a)ciju na porozno tlo i dala pozitivnu injekciju svakome nadarenome da iskoristi adekvatnu šansu na terenu gdje gotovo i da nema razvikanih zvijezda, a sukladno s time analizirala u tančine društveni mentalitet, egzistencijalne tegobe, socijalne razlike, naravno i političke konotacije, te štošta toga. Ovaj koprivnički dvojac kojeg čine Marko Kuhar i Bruno Antolić, dugogodišnji majstori alternativnog rocka u Podravini, na samo bas gitari i bubnjevima razvalili su 33 minuta opake svirke, eh, da, mnogi će reći, pa kaj, to nije nikaj novoga. Bas i bubanj, jebate, jel' to Disciplina Kičme, Lightning Bolt, The White Stripes ili Gatuzo? Ne, nije, mada se mogu naći poneke sličnosti...

Krenuti ću ovako: postoji lista izvođača za koje se odavno tvrdi da nikada nisu napravili niti jedan loš album (po Loudwire magazinu), a na njoj su RATM, Death, Nirvana, Between The Buried And Me, Meshuggah, Opeth, Mastodon, Gojira, System Of A Down, Tool, Alice In Chains, The Dillinger Escape Plan, Bolt Thrower, Yob, te spomenuti The White Stripes. Jest, ovo su mahom metal i žestoki izvođači, no kad bismo po vlastitom nahođenju nadopunjavali s drugačijim stilskim i žanrovskim preferencama, evo, ja bih ovdje komotno uvrstio Kraftwerk, Joy Division, The Birthday Party, The Fall, Disciplinu Kičme, The Smiths, pa i Steely Dan i David Bowiea i Fugazi i The Jesus Lizard, za početak. Evidentno je da su u ovakav izbor ušli izvođači s najmanje 3 studijska albuma (okey, Joy Division ih imaju samo 2 plus nekoliko izuzetnih kompilacija koje se mogu smatrati 'zvaničnim' posthumno realiziranim raritetnim zapisima), a kako je riječ o novom koprivničkom bendu, ako ovako nastave s naredna 2 albuma, sasvim će se uklopiti u ovu 'prvu ligu' svjetskih, nikako hrvatskih kreativaca koji ne znaju za promašaje. U Hrvatskoj ih prva liga, za sada, neće primijetiti da su tamo neki FK Radnički Niš ili FK Željezničar Sarajevo koji su došli do polufinala nekadašnjeg Kupa Uefe 1982. i 1985. godine. E, sad, što prije svega znači termin 'dobar album'? Uh, dugačka priča za esej i disertaciju od jedno 300 stranica debele knjige... Pojednostavljeno, na albumu ne smije biti niti jedna loša točka u kojoj autorski integritet pada pod najezdom kompromisa oko mogućeg komercijalnog uspjeha. Rad s takvim afinitetom odmah pada u vodu i vidljiv je od prve, a nadalje, umjetnički naboj mora biti kompletan ne dozvoljavajući 'prazan hod' s popunjavanjem prostora od nekakvih 'otpadaka' što se često kamuflira kao na brojnim radovima, evo, uzeti ću za primjer Pink Floyd, R.E.M. i Radiohead. Pjesme moraju biti sadržajne i jasno ciljane autorskom snagom bez obzira kako će biti prihvaćene, dakako, moraju imati i duh eksperimenta, hrabri istraživački i inovacijski elan, te ne smiju nimalo ulaziti u koloplet kanaliziranja šablona i štoseva s produkcijskim dovitljivostima.

"Skromnost nikad nije bila fer"

'Nije sve u parama
Ima nešto i u pravdi,
Skromnost nikad nije bila fer.
Pristojnost iz malog prsta
Izgubila se u srednjem,
Skromnost nikad nije bila fer'.

"Zamka snova je da spavaš"

'Imaj djecu, budi sretan na slici
Kupi auto isti kao i susjed
U vrtu posadi samo najljepše ruže
Al' pazi na trnje da krv ti ne probudi

Zamka snova je da spavaš

Zlatni retriver da čuva preveliku kuću
Da jedini i dalje te voli kad kamate tuku
U vrtu posadi samo najljepše ruže
Al' pazi na trnje da krv ti ne probudi

Mali snovi postaju noćna mora'.

Bazično rečeno, Šiza je u svemu pogodila suštinu i srž 'pravog' albuma ne koketirajući s kalupima. Krenimo redom. Zvuk je gromovit, idealno ujednačen bez ikakvih skokova premda bi se moglo učiniti da vokal, bas gitara i bubnjevi imaju tek malecki prostor u rock kulturi. Ma, friška figa. Ni govora. Distorzije su ovdje neophodne, tehnika je perfekcionistički usaglašena na majstorstvo poznavanja zanata, a kompozicije su nevjerojatno bogate tehnički potkovanim potezima od riffova, preko staccata, čak ima u nekim trenucima i disonantnih tonova koji asociraju na synth harmonije, no to je sve zasluga ovog odlično uigranog dvojca koji je itekako razmišljao o svakoj sekvenci, a i još dva vrla meštra - producenata, snimatelja i masteringa koje potpisuju Leonard Klaić i Mrak Mrakovčić. Onda, nadalje, ovdje je i lirski sadržaj Brune Antolića krucijalno bitan. Točno je pogođena opća društvena bolest nadmetanja i bahatosti za prestižom: zašto bi moj susjed imao bolji auto, veću kuću i ljepši vrt? Skromnost je postala mana dostojna prezira. Gradira se uspon na ljestvici, egoizam i uspješnost koja je u Koprivnici prosperitet zahvaljujući bogatim i naprednim firmama poput Podravke, Belupa i Podravske pivovare (a i još nekoliko velikih), nekadašnji gradić koji je tek malčice bio veći od Đurđevca i Ludbrega u 80-im, danas dovelo do izuzetno naprednog i razvijenog grada odavno prestigavši susjedni Bjelovar s južne (bilogorske), Virovitice s istočne, a bome i Varaždina sa zapadne strane. Osim toga, NK Slaven Belupo od ulaska u prvu NHL 1997. nikada nije ispao u drugu ligu... To sve govori o snazi grada koji u lijepoj podravskoj ravnici pored Drave i Šoderice umije iskoristiti ogromne resurse pametnim ulaganjima i striktnim strateškim ekonomskim poduhvatima, a naravno, u takvom gradu koji odavno više nije gradić, a niti 'veće' ex-jugoslavensko selo, stvorena je klima prestiža za međusobnim nadmetanjima u kojima su Marko i Bruno katalizatori kritike šamarajući društvo zbog pretjeranih i nepotrebnih životnih ciljeva.



Kad zarola uvodna "Skromnost nikad nije bila fer" od samo 2 minute i 19 sekundi odmah je jasno 'nije sve u parama'; kompleksno sačinjena snažnim udarima i bas riffovima s čekiranjima na 'gitaru', a kroz čitav album se osjeća kao da je i peterožičana distorzija tambure u igri, ma jebeno od samog početka!!! Uragan!!! Hit! Za jednu minutu dulja "Zamka snova je da spavaš" već samo svojim naslovom dovoljno govori o kompletnom konceptu dehumanizacije društva, a tu su uboli najbolji dio post-punk elite poput Gang Of Four koji su na prva dva čuvena albuma "Entertainment!" (1979) i "Solid Gold" (1981) opisali društveni paradoks života u krizi. Pjesma zvuči kao baš upravo iz tih vremena podebljana The Jesus Lizard noise-rockom koji nikad nije bježao od utjecaja Andy Gilla i kompanije, a osim toga, vokal je strahovito upečatljiv varirajući od Bege iz Trobeca do Lizarda David Yowa. I breakovi su ovdje bitni, kao i žičani chuggovi donoseći dinamiku čitavoj priči poput livanjskog Andrije. Znaju točno gdje trebaju pospješiti atmosferu bez odugovlačenja. Prva stvarčina je ubjedljiva himna, a ovo je druga. A onda ide i treća "Hvala, zavijam ipak sam" s RATM elanom i pomalo reperskim vokaliziranjem što daje adekvatan dekor daleko kompleksnijoj pjesmi 'kad shvatiš da nisi napravljen od papira/ teško će poderati slova tvog imena/ kad prestaneš se bojati raširiti krila/ u sjeni više kitit neće tvojim perjem svoja leđa'. Tipično post-punkerska "Suze sina oca razmetnoga" u početku djeluje poput Warszaw, odnosno ranih Joy Division, ali se djelomično pretvara u alternativni metal ko' najsnažniji Faith No More. Ovako su i Idoli u početku zvučali, sjetite se "Pomoć, pomoć" (B-strana singla prvog singla "Maljčiki"), sve je to jako blisko. A, naravno, bez zadrške, fenomenalno.



"Prsa će kosti čuvati" je ponovno himna izranjajući iz prigušene melodične distorzije u osebujan plesni post-punk/ noise kakv niti Lizardi nisu napravili sa čuvenim "Nub", jebate, pa ovo je čak i bolje od Lizarda: ' Ne boj se režati / u zoološkom svi su jednaki / uspravi se; tako se kičma ne lomi / tako se ne da glodati, a kad im sline zacure, prsa će kosti čuvati / ne brini, nisam loš, najgore je ne biti svoj' davši esencijalni prikaz društvenog mentaliteta u samo 10 stihova! Ovih prvih 5 pjesama po mom skromnom mišljenju spadaju u najvišlji vrh hrvatske rock scene, bez obzira tumačili je kroz alternativan ili komercijalan aspekt, dušu daju za ono uistinu vrijedno i kreativno, posve slobodno i umjetnički rockerski prezentirano, ama bez ijedne greške. Mali otklon je laganija "Bore" gdje se već osjeti manjak trećeg instrumenta, a tu, evidentno nisu našli neku bolju mogućnost kroz većinu početnog aranžmana, makar ima sjajan aktualni gothic-dark stih 'gore od smrti je umrijeti nakon tebe'. Donji dio albuma djelomice pada u energiji i sviračkim bravurama s vremena na vrijeme, ali ništa zato: "Generaci(ja)" i "Mesi(ja)" su kompleksniji noise-rock komadi (nikako progressive) u kratkim formatima od 3 minute dajući poetsku šamarčinu o povlaštenom postmodernizmu, usmjerenom idokracijom, egoizmom, napuhanošću globalnog sela, oduševljenošću manipulacijom, ruganju znanju, idealističkim pričama da je takav čovjek super junak i mesija, dok su dvije zadnje "To više nije moj kod" i "Oprostite, oprostite, oprostite" ponovno himne s jasnim ekspresijama post-punk/ noisea u melodičnim fluktacijama.

Bez nekih većih banalizacija i eksplicitnosti u drskoj i primjerenoj poetici, sa sjajnim vokalnim dometima od visokog tenora do šaputavog baritona u ponekim trenucima, ovo je izuzetno snažan album koji govori upravo o toj težnji naših ljudi da se u kriznom vremenu egoističnim busanjem prikažu nekakvim supermenima, betmenima, Rambima, Bruce Lee-jima i Schwarzeneggerima. Takvi idoli koliko su korisni, toliko su i štetni, a Šiza im se nimalo ne priklanja već u startu otklanjajući neku možebitnu tezu o 'Eye of the tyger' (hit benda Survivor iz 1982.) na koju se još dan danas pali najširi rock auditorij na planeti Zemlji kad ga čuje na radiju očekivajući mesiju i osloboditelja najtežih ljudskih egzistencijalnih strahova. Ovo je kompletno rezimirajući fantastično djelo puno energije i sjajno sročenih lirskih poteza koje tamo, neki tukac od radio urednika neće prepoznati jer se ne uklapa u koncept zabavnjaka i soft-rock repertoara.

Remek djelo.

Bravo moji Podravci!

Naslovi: 1.Skromnost nikad nije bila fer, 2.Zamka snova je da spavaš, 3.Hvala, zavijam ipak sam, 4.Suze sina oca razmetnoga, 5.Prsa će kosti čuvati, 6.Bore, 7.Generaci(ja), 8.Mesi(ja), 9.To više nije moj kod, 10.Oprostite, oprostite, oprostite

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 14/04/2021