Ne oklijeva se i ne čeka. Ne ostavlja se puno vremena za odmor. Tako i treba, baš ko' što nekad bješe da su bendovi i izvođači radili i objavljivali albume svake godine radeći mahnito na relaciji studio-turneja-studio-turneja… i tako dok se nije sasušio glavni kreativni izvor. Achachak su nakon samo 8 mjeseci od prethodnog, drugog albuma "High Mountain" realizirali ovaj evidentan nastavak s kojim potvrđuju spremnost i kondiciju za akciju da su full krcati s riffovima koje ne valja ostavljati postrance čekajući da sazore. Opet je u igri nadrealistična priča, ovaj puta iz kozmosa u epskim gabaritima metaforički se postavivši u kurentno stanje, točnije, zasnovana je na hipotezi da je planeta Hash nastala sudarom planetoida sa Zemljom prije puno milijardi godina, a tu se onda otvaraju brojne alegorije sa sofisticiranim značenjima orijentiranim ka hedonističkim metamorfozama spajanja dokolice sa zanatom, a tko zna, možda jednog dana i unosnim umjetničkim biznisom. Ne treba previše pričati da je s ovakvim nazivom djelo potpuno prepoznatljivo u okvirima stonera kao vitalnog žanra s obaveznim psihodeličnim atributima, te da im je i ovog puta stilski izraz posve jednostavnih karakteristika s odvaljeno izabranim riffovima koji se minimalistički pravocrtno gibaju bez puno otklona, a uostalom, to je bendu postao zaštitni znak. Tek tu i tamo odskoči poneki aranžmanski zahvat poput instrumentalne laganice "Celebration for the desert" ili završne mantrajuće elegije "Fishermans f(r)iend" koja (ne)očekivano iz psihodelične staccato/ wah-wah letargije uskoči u razvaljeni finiš na koji treba čekati više od 5 minuta.



Brzina i tempo su im ostali na ujednačenoj razini umjerenosti, sve su to blaga nijansiranja zavisno o intenzitetu pjesme, štoviše neki divlji i razulareni dijelovi ne postoje (izuzev u poetskim fikcijama) jer je stoner sam po sebi prilično izoliran, neinovantan i nezainteresiran za napredak, praktički konzervativan zadržavajući se na ustaljenim principima jednoobraznih klišeja, ali to fanovima nikako ne smeta. Pjesme "Planet Hashish", prvi singl "Breathe" sa poboljšanim Kođovim vokalnim perforacijama i sarkastična "The hasheesh eater" su ustvari kontemplirani hard-blues, pogotovo smrtno troma "Shaman's horse" za koju je šteta što nije defilirana kroz doom (ali zato ima drugi, finalni energičan izbojak), "Orange moon" zero razvaljenija u prljaviji zvučni heavy zid s koherentnijim središnjim dijelom koji otvara mogućnost razbarušenog krešenda kojeg nema, najkraća "Weed wagon" nosi boogie-rock osnovicu blisku Status Quo i ZZ Top, a jedna od najinventivnijih "Desert eye" dašak grungea.

Ništa ovo nije nikakav bauk, pardon feler. Stil je takav kakav jeste, ali mene uši bode jedna druga činjenica. U postavi su dvije gitare i bas, elem, tri distorzirane 'žice' koje se oslanjaju većinom na linearnu svirku ponavljanja riffa. Solo dionice su rijetke i kratke, tako da više od 70% vremena jedna od gitara praktički nema nikakvu funkciju osim repetiranja dueta riffova. Ne postoje nikakve međuigre, nadmetanja, kontrapunkt, efekati, nadopune i gradacije u konstrukciji, te se ne razvija ama baš nikakva instrumentalistička potka zjapeći velikim šupljinama od uvoda do refrena s jako malo pronicljive sviračke mašte. Kada Achachak prerastu ovakvu šablonsku samodopadnost da imaju pravi 'riff' kojeg treba poduplati i drugom gitarom i basom, te kada se toga oslobode da svatko od njih trojice počne raditi vlastite intervencije, da ne kažem egzibicije , to jest, individualne linije, svaki njihov ovako kreiran konstrukcijski pristup moći će zadovoljiti tek šturo dizajniran nacrt slike u olovki na koju je dodan obavezan eksterijer - gore je plavo nebo, a dolje zelena trava, planina ili pučina. Manjkaju detalji. Puno njih. Riff u repeticiji nije dovoljan. Treći album bi morao imati nešto naprednije i bogatije razvijene pristupe…

Naslovi: 1.Planet Hashish, 2.Breathe, 3.Celebration for the desert, 4.Orange moon, 5.Weed Wagon, 6.Shaman's horse, 7.Desert eye, 8.The hasheesh eater, 9.Fishermans f(r)iend

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/03/2022