Da vidimo. Neće biti teško zapamtiti naziv albuma zujave ose s 11 'Z' jer toliko ima pjesama na ovome, tja, tek trećem albumu Zokija Piberčnika, nekadašnjeg basiste Overflow i njegove kombinirane varaždinsko-koprivničke-zagrebačke postave.

I sukladno tome, sad kad su Overflow na nešto dulje vrijeme zamrznuli rad zbog pandemije, može se ispostaviti da je ovo ama baš skoro relevantan nastavak svega onoga što je Zoki naučio, usvojio i velikim, bome zavidnim iskustvom satkao u ovih nepunih 40-tak minuta očekivano energičnog pop-punk albuma s evidentnim hardcore aditivima. Snaga se neusmiljeno šiba u konciznim gravitacijama za đusku, pogo, mosh-pit, stage diving fluktacijama, ma sve je ovdje jako dobro poznato još od prvog albuma Overflow iz daleke 1991., samo, naravno s razlikom što su tekstovi na hrvatskom jeziku. Omot je precizno jasan i konkretan, stilski figurativan bijesno uperen u proklamaciju punkerske street etike hedonizma bez kompromisa, a tako i treba. Neće ova ekipa prolongirati neke čednosti skrušenih i poniznih punkera što se sakrivaju iza paravana sofisticiranosti u iščekivanju direktne konfrontacije, dapače, idu u totalnu drskost na račun slatkasto-melodičnog pop-punk konzervativizma koji je od epohe Green Day, The Offspring, Sum 41, Blink 182 i sličnih, isproduciranih vedeta učinio osnovicu punka bljutavim komercijalnim klatežom za široke narodne milijunske mase što s punkom imaju isto koliko i Thompson s hard-rockom i metalom. Tjerajući vlastitu fikciju realnosti, ovaj album drsko pikira na eksplicitnost pričajući pornografsko-socijalne storije otpočete, hm, prvim singlom "Kutak ljubavi" realiziranog taman uoči prvog vala Covid-19 pandemije, još tamo početkom 2020. godine.



Svijet je otišao lukavom, lijepom i privlačnom Đavolu na ispovjed: Bog je novac i prestiž, a svatko mu zna karakter i zadovoljstva. Nema više poštovanja nekom prijatelju koji je na dnu, bez hobija i ikakvog interesa redajući sukladne priče "Možda on samo tako" i "Dodir" o marginalcima što su naizgled izgubili kompas zbog egzistencijalnih problema i onog mučnog emotivno-seksualnog aspekta o kome su Overflow napravili kompletne konceptualne albume "Extremly Perverted Fantasies Of The Mad Milkman" (1997) i "Unbreastfed" (1999), onih teških 90-ih godina prošlog stoljeća ozarivši duhovitoću i domišljatim lirskim figurama koje je, uzgred rečeno, malo tko shvatio nastranim s mnogo predrasuda i insinuacija na mahnite ljudske karaktere u dotičnim situacijama.



Dobar dio toga vraćen je u glavnom singlu "Stavi nas tamo ispod", eksplicitnim pamfletom što povezuje i LGBT i hetero u jedno - socijalnu nepravdu 'mislim da netko nije popio lijek' i 'ima propisani krivi recept'. Lirika je dostatno jasna od pjesme do pjesme poigravajući se s nakaradno individualnim busanjima svetog kralja Lucifera što je u principu dio svakog ljudskog bića zatupjelog na činjenicu da je, ko što davno reče Đoni Štulić 'standard pokvario ljude, jedu govna i sanjare'. Jeftini trikovi i asovi iz rukava su fakcije koji mnoge zabavljaju, a Zokija tek 'malo brinu', odnosno u pjesmi "La' Marionette" demagoški implicitno zagrebu po površini dubokog psihološkog društvenog stanja, da bi najveći eksplicitni uron bio prikazan u zabavnoj i maksimalno duhovitoj, atipičnoj punk pjesmi "Junfer-Pervertit" od skoro 8 minuta što se iz tex-mex NoMeansNo galopa pretvara u humpa-cumpa /ska/ kazačok cabaret spoken-word potpuno pornografskog sadržaja što je vrla hrabrost na razini nesuđenih punkera Henry Millera i Marquis de Sadea, a Zokijev dramatičan propovjednički recital pun slobodne egzibicije uz klarinet i saksofon izdvaja stilski fah u sasvim drugačije konotacije dajući moguće naznake da OSA ipak nisu samo klasičan pop-punk revival.

U funkciju fabule, dolazi "Dlakavi anđeli", prava đavolska lagana gothic/ dark interakcija da 'anđeli nemaju krila, imaju rep, ne žive na nebu i ovdje su da život bude lijep' ironizirajući religijsku farsu kršćanstva. Volio bih vidjeti izvedbu ove pjesme u rimokatoličkoj crkvi i reakciju dušebrižnika, reče Mr. Lucifer. Još jedna zanimljiva pjesma je predzadnja "Istina (apfuken)" u hc maniru NoMeansNo/ Bad Religion kad se na koncu pokušava otkriti pravo stanje od laži do istine, mada se to ne otkriva kao ni u lijepo staccato odsviranoj završnoj akustari "Naučio sam", Zokijevom pečatu, jeste, pretpostavljam iskrenom, a ujedno i patetičnom, bez stava, onog jebenog odriješitog punkerskog, nego nekakvog pomirbenog koji unaprijed kaže 'nemoj se iznenaditi kad me vidiš da pod ruku hodam s nekim s kim ja ne bi trebao biti', sranje.

Vjerojatno je moj problem što znam s kime One Step Away hodaju pod ruku, a ne želim hipotetski razmišljati s kim ne bi trebali. Možda sam previše ušao u kontekst albuma koji razbija punkersku etiku angažmana orijentirajući se na zabavni sadržaj, đavolski primamljiv kopirajući one američke pseudo-punkere i bezveznjake. Nisam pripadnik pop-punka, da budemo jasni, izvornog punka da, odgojio me i usmjerio, ali ovakav poetski sadržaj unatoč relativno solidne autorske svirke u kojoj nema zamjerke, fine produkcije i svih superlativa na račun iskustva Overflow, jednostavno nije punk s potpunom brutalnošću i sirovim, neophodnim izbojcima. Umiven je i ušminkan poput agresivnije varijante Avril Lavigne, a to pali, ide i komercijalno je jako uspješno. Zoki nema punkerski stav i ideologiju anarhiste, možda će uspjeti, ako mu je to prioritet, ali bedž benda i majicu još uvijek nitko ne nosi.

Naslovi: 1.Stavi nas tamo ispod, 2.Možda on samo tako, 3.Dodir, 4.La' Marionette, 5.Junfer-pervertit, 6.Dlakavi anđeli, 7.Kutak ljubavi, 8.Sada je najbolje, 9.Ptica, 10.Istina (apfuken), 11.Naučio sam

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/12/2022