Sve nešto nisam bio siguran trebam li ići na ovaj koncert. U pravilu ćete me češće naći na cajkama u Rayu nego na metal koncertima, a na cajke u Ray odem jednom godišnje. Kad sam vam već tako otvorio dušu, onda mogu priznati i da čim opisi najavljenih bendova sadržavaju riječi poput "hard", "stoner", "groove rock" i tome slično, isto mi pomalo padne volja za životom. Ipak, ovi kalifornijski Seskvoči što su nam nakon sedamnaest godina karijere po prvi puta sad došli u Zagreb, oni su mi taman uspjeli ostati, zbog činjenice da sam im na albumima čuo dovoljno utjecaja klasičnog rocka i psihodelije, nešto sitno iznad te donje granice za nepodnošljivu metaliziranost. "Poći ću s vama jer volim šalu, hoću da vidim Sasquatcha budalu", bijaše zaključak. To je bio vrlo vrlo dobar izbor, a ulazi u ozbiljno razmatranje i za kategoriju odličnog.

Dakle dan je bio četvrtak (fak, sad tek kužim da je bila srijeda), mjesto radnje Vintage. Ispred kluba odbijam popiti gemišt (jebeš mineralnu, fuj) s "Plejs Records" ekipom, najočekivanijim mogućim posjetiteljima ovog i ovakvog koncerta, te primijećujem luksuzan autobus s prikolicom, bogami prikladan za prijevoz jednog Sasquatcha. Dobro je bajdvej što se nisu nazvali Bigfoot, Sasquatch je jače. Što mislite, postoji li išta od tih sranja? Meni je Bigfoot uvijek bio prevara, Nessie ima veće šanse.

Gig je počeo oko 21.45, i to nastupom Sloanwalla. Zbog prethodno navedenih razloga, to je ime koje, unatoč tome što bih ih konstantno viđao po najavama, nikad doživio nisam. I eto nas sad konačno. Oni i ja. Oči u oči, zub u zub. Realan sam čovjek, priznajem svoje poraze. Ako se oni bore gitarama, a ja piskaranjem, onda su u ovom slučaju oni svakako pobijedili, jer su odradili neusporedivo bolji koncert nego što ću ja napisati ovaj report. Čovječe, kakva fina rasturačina. Znači radi se o vrlo masnoj glazbi, debeloj. Stoner rock s prizvukom metala i brdom, planinom, piramidom groovea. Bio sam par puta na onim Muscle Tribeovima i She Loves Pablovima, ovo mi je bolje. Puno bolje, čak bih išao toliko daleko da kažem (a to svakako uzmite sa zadrškom) da nisam siguran kako bi se takva muzika uopće mogla bolje svirati. A i pjevati. Jebote kakav glas ima lik. Bilo da vrišti, bilo da pjeva melodično ili samo viče, apsolutno dominira. Gitare su velim toliko masne da sam za vrijeme koncerta nabacio 4 kile, podbradak mi je narastao, i uši su mi se sve napunile onim cerumenom. Ritam sekcija nesalomljivo čvrsta, peglaju taj groove ko po špagi. Svirali su nekih 45 minuta, uz po mom ukusu nedovoljno jak feedback. Ali jebiga, predgrupa. Ljude sam prebrojao, 65 nas je bilo. Bilo je tu i nešto ljudi u Sloanwall majicama, bit će mali od sestričnine frendice i basistova bivša cura koja ga očajnički želi nazad. Navodno su ovi izvodili i neke nove stvari, ali ja o tome pojma nemam. Sloanwall majicu je imao i pjevač, što je potez kojeg u globalu ne podržavam. 'Ta će t' to? Ok je nositi majicu na svoj bend, dapače, ali ne i na koncertu tog istog benda. Ali dobro, valjda mu se baš ful sviđa muzika. U tom slučaju opravdano.

Redari su bili neki koji inače ne budu, i u pauzi između bendova me nisu htjeli pustiti vani. Koja je to shema? Mislim dovoljno je česta da sam ju već navikao uzimati zdravo za gotovo, ali evo sad kad malo razmislim ne mogu se sjetiti niti jednog jedinog argumenta za to. Ima netko ideju? Ako izađeš, ne možeš opet uć. Zakaj?

Kad su Velikostopalci otpočeli sa zaprašivanjem, u klubu nas je bilo oko 150. Znači solidno, u rangu očekivanog reklo bi se. Kad su pak sat vremena kasnije završili sa tretmanom, svih tih 150 ljudi je kimalo glavama s izrazom lica koji je govorio samo jedno: "To je to". Nema dalje, gotovo. Samo večeras u vašemu gradu, sat vremena apsolutno mamojebačkog rokenrola. Ništa više, ništa manje. Znači kupiš si kartu da odeš nešto čuti, dođeš na koncert, čuješ točno to što si htio, i odeš doma zadovoljan. Jednostavna stvar. Oni Supersuckersi se vole nazivati najboljim rock bendom na svijetu, ali na uzorku zvanom "koncert u Vintiću" nisu dostojni ovima češljati njihova velika stopa. Bili su vrlo glasni, i vrlo slasni. Dostojanstveni a opet pristupačni u držanju, jebeno moćni u svirci. Frontmen je bajica, iz kamiona vidiš da je Amer. Najveseliji moment koncerta je bio kad je išao otvarati pivo koje je očito prethodno bilo mućkano, pa mu je sve eksplodiralo u facu. Iako se činilo da neće puno pričati s nama (pogotovo stoga što su ionako simbolične pauze među pjesmama također bile ispunjene zujanjem i bukom za koju i dalje nije sigurno je li dopirala iz razglasa ili nam je to samo odzvanjalo u glavama), u par su nam se navrata obratili, i svaki put je bilo spontano i duhovito. Pa su nas zamolili da im vičemo da se jebu, pa su se bunili da im je Relac uzeo sve setliste i da im sad mora reći koja je sljedeća pjesma, i tako. Odsvirali su u tih svojih sat vremena nekih 8-9 pjesama, ne više. Ali sve su bile prerasle u jednu. U jednu koja je stvarno dobrano ispremiješala utrobe svima koji smo imali sreću da se nađemo dolje u parteru.

A naročito spomenutom Relcu. Mislim, boga pitaj što je njega sve miješalo tu večer, ali zaslužio je pokoju rečenicu o tome. A i o sebi kao takvom. Od osam milijuna koncertnih reportova koje sam dosad napisao, ne sjećam se da sam ga ikad spomenuo. Što je prilično neoprostivo, jer bio je valjda na svakom od tih gigova. Čovjek koji šiša Jožu sa Subsitea i mene zajedno, taj je na cirka tri koncerta dnevno. Malen, gotovo patuljast tip, uvijek sa šiltericom na glavi. Inače po definiciji Boys, al' ga Boysi jebu da je punker. Nema para za upade, ali uvijek uđe unutra. Ili zna redara (najčešće), ili je osvojio na nagradnoj igri, ili jednostavno žica ispred kluba za kartu. Na gigu uvijek u prednjem lijevom kutu, odmah kraj zvučnika. Pažljivo sluša i upija, te vreba sekundu kad će završiti, da može odmah uletjeti i tražiti trzalicu i setlistu. Mislim da ih dosad ima sigurno nekoliko tisuća. Gotovo se nikad ne upušta u klasični publični folklor na koncertima žešćeg tipa, dijelom i stoga što je u nekim pijanstvima zadobio vrlo teške ozljede glave (sve mu je udubljeno i presađeno i pokrpano), pa koliko sam shvatio može vrlo lako umrijeti ako ga se pogodi u krivo mjesto. E sad, iako ovaj koncert svakako ulazi u kategoriju "žešćeg" tipa, i iako je atmosfera u publici definitivno bila dobra, ipak smo svi bili prilično statični. Što je ok, ovo i nije muzika za čagicu. Svi osim Relca, jel'. Taj se uprizori mrtav dementan, i u vrlo neočekivanom zapletu radnje postane sastavni dio onoga po čemu ćemo ovaj koncert pamtiti. Maše srednjacima, nagurava ekipu, uzme sve setliste i sakrije ih. Pa te onda grli i ne pušta, pa zaspi na 3 minute naslonjen na pozornicu. Frontmen čuči i svira 3 centimetra od njegove glave, ovaj ne kuži ništa. Onda se probudi, pa tetura uokolo nesvjestan gdje se nalazi, pa pije tuđe pive, i tako. Sve to u prvom redu, uz pomne poglede raje. Da se radilo o koncertu Biciklića u Routeu, ovo sve skupa ne bi bilo uopće vrijedno spomena. Ali u ovim okolnostima je definitivno bilo vrlo neobično, a i bend je prihvatio igru i pretvorio našeg junaka u zvijezdu večeri.

Jednom kad su završili, rekli su da imaju mercha za prodati. E, doslovno 70 posto ekipe iz publike se preselilo u red za backstage. Nismo se pretrgali da ih dozovemo na bis, važnije je bilo pružiti im ruku čim prije. Pravog Sasquatcha dakle vjerojatno nikad neću vidjeti, ali koga briga, ovaj kojeg sam vidio u Vintageu je ionako vjerojatno žešći i zajebaniji.

ujak stanley // 28/10/2018