Belgijskih black velikana s novim izdanjem nije bilo najduže do sada, čak punih 6 godina i to još prije korone kada im je odličan album "Cold Black Suns" ušao među najbolja ostvarenja 2019. sezone, no doživio je vrlo slabu koncertnu promociju zbog pandemije. I od tada se svašta dešavalo: kako je bend koncertno mirovao, osulo se članstvo od petorice, ostala su samo dvojica - frontmen i samplerist Nornagest (odavno više nije gitarist) i bubnjar Menthor, a novi član je prilično nepoznati T. Kaos na gitari i basu s karijeom u Death Like Mass, Lvcifire, Sodality, Hodur, Sons Of Serpent i Adoridor. Valja napomenuti da više nema niti jednog izvornog člana postave iz 1993. Huh! Naravno, sad je pitanje kako ovako desetkovani, skoro prepolovljeni napraviti kompaktno čvrst i uzbudljiv album? Odgovor je sasvim jednostavan: Enthroned su, na žalost izgubili onaj sjajan dojam za kojeg se može reći 'dobro, ali ne i odlično'. Nema više gitarskih eksplozija i nadigravanja, niti vokalnih srednjevjekovnih mantri, a mnogo toga vapi s očajničkim pokušajima revitalizacije onog komunikativnog tajfuna koji je ne tako davno gurao black žanr naprijed u nove eksperimente i iznenađenja. To se tek dobiva u dvije završne, najdulje teme "Ashen advocacy" i "Assertion" po 7-8 minuta u kojima su privukli onaj raniji istraživački elan iskombiniravši samplove, industrial, obaveznu psihodeliju, noise, te doom i sludge dovukavši i najmračniji Ministry, dakako u tromom izdanju s brojnim isprekidanim sekvencama, no daleko su od progressive blacka. Više se doimaju soundtrack frazama s kojima su se rijetko bavili, ali kao novina, još ponajbolje dobro 'sjeda' jer se evidentno primjećuje da su na ovih sveukupno 16 minuta ove dvije pjesme najviše radili u kreativnom procesu. No, to se ne može reći za ostatak, odnosno, skoro čitav prvi dio albuma nakrcan predvidljivim formatima od kojih su nekoć bježali glavom bez obzira. Daleko od neke originalnosti i vatrenih himni, pjesme ostavljaju negostoljubivi stav hereze veterana koji pro et forma šibaju uvodnu "Crawling temples", te "Basilisk triumphant" samo za vjerne fanove koji im još nisu okrenuli leđa. Može se reći da su ove dvije solidne razarače, ali se osjeća zamorna dosada kao i u "Stillborn litany", 'prilično sjebanoj temi koja pokušava usavršiti prijašnji zanat ezoteričnog nasilja. Međutim, uz svu okultnost koju pružaju tekstovi u relativno umjetničkom aspektu poniranja u duhovnu smrt i transformativni preporod lirske demagogije, ritualnih obreda i metafizičkih fikcija, to nije to.



Dojam donekle popravlja naslovna "Ashsprawn" na račun toga da nije nespretno nadosnimljena s gitarama nego sirovo čvrsta, točnije, uljepšan klasičan sotonistički demo 'bič poraza, želim sve, prizivam prazninu, ON nije osvojio ljude i zemlju, osim ako moj sjaj ne obasja Njegovo prijestolje'. Uzdiže se kao vatra u ledenu noć. Glavni singl "Raviasamin" koliko je ezoteričan, toliko je istovremeno i bezazlen poput filmova Indiana Jonesa i tema arheoloških proučavanja drevnog Egipta. Ne kažem da su ovo budalaštine za najbrži ulazak u pakao, nego su zabavne horror komedije koje su odustale od onog daleko ozbiljnijeg Enthroned stava prije barem desetak i više godina.

Full album:



Nije ovdje niti ušminkano, niti pretjerano, nego je tanano prozirno i svedeno na Nornagesta koji, kako se čini, teško da će moći ponoviti svoje ranije kreacije. U tom više ne bendu, nego očito njegovom projektu, mnogo toga ne štima, a mogli su biti no.1 black u Europi i cijelom svijetu.

Naslovi: 1.Crawling temples, 2.Basilisk triumphant, 3.Stillborn litany, 4.Ashspawn, 5.Raviasamin, 6.Sightless, 7.Chysalid, 8.Ashen advocacy, 9.Assertion

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/12/2025