Tja. Neupitna je značajna uloga ovih engleskih gothic metal velikana s nekolicinom bitnih zvučnih metamorfoza kroz više od 30 godina karijere od death/ doom preko elektronske faze i povratka na klasičan gothic metal s kojim su prije 5 godina ozarili lice albumom "The Plague Within". "Medusa" iz 2017. mi nekako nije 'sjela', pa nisam niti pisao recenziju, ali ovaj 16. album u karijeri koliko god da ga preslušavao u zadnjih nekoliko dana (objavljen 15.V 2020) ostavlja debeli retrogradni utisak da se sve ovo čulo čak i prije nego li se ekipa s nekoć dugokosim ljepotanom, a danas ćelavim Nick Holmesom i gitaristom Greg Mackintoshom skupila baš taman u vrijeme svjetski popularnog dark/ gothic trenda koncem 80-ih prošlog stoljeća. Kroz sve te godine njihova napredna snaga je bila u principu zvučnih promjena s razlozima, onim uglavnom komercijalnim težnjama ka uspjehu ne prežući da se čak i upuste u elektroniku nalik na Depeche Mode i New Order koja im je vrlo dobro stajala. I sad, nakon uistinu kvalitetnog povratka sa synthova na gitare, evo, već nekoliko posljednjih albuma se očitava bauljanje u redovitom presingu 'napraviti novi album, pa onda i turneju'. Okey, analizirajući pjesmu po pjesmu od predloženih 9 komada + 2 bonusa neminovno jest da je ovaj dvojac s ostatkom ekipe koja je u postavi od osnutka (izuzev bubnjara Waltteri Väyrynena koji im se pridružio 2015.) kemijski povezana u četvero-peterolist jedne peteljke takoreći poput biološke fotosinteze. Macintosh je na ovome radu dao jako dobre gitarske igre pojačane uobičajenim gothic nijansama spram nekoliko, ali samo nekoliko katarzičnih Holmesovih vrištanja i nekoliko simfonijski koncipiranih vrlo kratkih glazbenih zahvata, jasno u svojstvu ispunjavanja uobičajenog 'pop' normativa koji ne može i ne smije prekoračiti neku zacrtanu liniju od 4-5 minuta po kompoziciji, a tu sad i počinje onaj glavni problem - kompresija. Ovako nesumnjivo vrsni i slavni profesionalci, barem sam ja očekivao da će se odvaliti u eksperiment vlastite ekspresije tražeći nakon svih prethodnih albuma neku novu esenciju izbjegavši dosadašnje klišeje, no prevario sam se. Oni su kao nogometaši čiji je glavni zadatak obrana i poznavanje taktičkih klopki dodavajući lopte poput prazne furke talijanske nogometne reprezentacije koja ne napada, nego čeka greške protivnika. Defanziva koja nikad nije dobrodošla, ali je u slučaju Grčke, europskog prvaka u nogometu 2004. pokazala iznimne rezultate. Jest, to je stil kojim se osvaja senzibilitet, moram priznati da sam te 2004. i ja navijao za Grčku i čudio se da su iz samo jednog jedinog napada na utakmici zabili gol, a potom 90 minuta igrali bunker, baš kao što to Paradise Lost neprekidno čine osvajajući i poput Talijana i Grka simpatije širom starog kontinenta da su jedan od najboljih metal bendova svih vremena stoga i zato jer su jedni od rijetkih Engleza koji se, za divno čudo ne bahate, uvijek su skulirani, potišteni i integrirani kroz nekoliko perioda koji redovito pašu poput privilegije 'strancu' što s Albert Camusom veze nema.



Redovito se kod Paradise Lost nameće ta šminkerska strana gothica koja je ovdje došla do svog jasnog očitovanja: ama baš svaka od ovih 9 zvaničnih pjesama ima svoje poteškoće upravo u jednostavnoj klopki: uvlačenjem u slabosti protivnika (audijencije) i lomljenjem ako nije otvoren igrajući njihovu igru. A to je u ovakvom žanru vrlo lukava stvar, davno naučena iz primjera Joy Division kojima niti na kraj pamet nije bilo da će s produhovljeno dubokim tekstovima i mračnom, ali sasvim primitivno jednostavnom glazbom jednog dana biti skoro pa imperatori i veličanstveni preporoditelji mnogim budućim naraštajima, pa tako i, ajde biti ću kulturan, drugom koljenu gothica, Paradise Lost. Pjesme s ovog albuma su jako slične jedna drugoj, zavisno od stiska distorzije i urlika: mogu vam reći da sam sve ovo već čuo tko zna koliko puta u nekim drugačijim interpretacijama zagrebačke Phantasmagorie po kojoj mnogi stalno, već jako dugo koješta 'drobe' zbog Tomija Šege jer ga zbog subjektivnih predrasuda ne mogu smisliti. Phantasmagoria je najbolji hrvatski gothic bend koji se uistinu može mjeriti s ovim albumom u svim aspektima, prije bih čak i rekao da su Tomy i ekipa žešći i opasniji (a i fizički privlačniji) - tromi doom/blues singl "Fall from grace" jest vrhunac od skoro 6 minuta, kao i Joy Division/ The Sisters Of Mercy supstrakt "Ghosts" (a ima ih nekoliko vrlo sličnih), donekle i uvodna "Darker thoughts" zahvaljujući akustici i gordom orkestralnom uvodniku koji 'nešto' veliko i mračno najavljuje, no već četvrta, pa peta skladba i tako redom nižu klišej za klišejom, šablon na davno prihvaćen format poput utiskivanja ilovače u pravokutno točan drveni kalup za izradu najobičnije cigle. Elem, baš onako kao što se nekoć i manufakturno obavljao posao na ciglanama. Serijski unedogled.



Za vjerne fanove, "Obsidian" je, štoviše, idealan album s izmjenama grčevitih Macintoshevih i uobičajeno senzibilnih Holmesovih vokala na dobro znane lirske premise o unutarnjim strahovima, neizbalansiranim stavovima, božjoj i vražjoj srdžbi i milosti, Kristovim iskušenjima i uskrsnuću, noćima u kojima vrebaju kojekakvi duhovi prošlosti, patnjama i životnim jadikovkama, kompromisima hvatanja laži u istini, gubitku duhovne vjere itd., ali sve je to skupa s prikazanim notama i više od očekivanog 'štancanja' i recikliranja za točno ciljani auditorij poput gomile 'novih' albuma Simple Minds, U2 ili Parnog Valjka. Kvaliteta dakako stoji i tu se nema što opovrgavati, no dosada i monotonija koju njihovi radovi donose nakon izvjesnog vremena postaje nevažan dio laid-backa oli je ovaj singl ili ona pjesma s ovog ili onog albuma kad su manje-više skoro svi ujednačeni poput cigli u zidu. Kažem, za njihovu publiku je ovo i dalje prepoznatljivi trade-mark bez ikakvog odstupanja na kojeg se teško mogu upecati neki novi klinci. Remont. Iz albuma u album evidentno manjka hrabrije strategije ka generalnom remontu premda neprestano vrše nekakve tranzicije i preobrazbe koje se redovito zaokružuju u istom maniru poput priča i filmova na teme Stephena Kinga.

Naslovi: 1.Darker thoughts, 2.Fall from grace, 3.Ghosts, 4.The devil embraced, 5.Forsaken, 6.Serenity, 7.Ending days, 8.Hope dies young, 9.Ravenghast, 10.Hear the night (bonus), 11.Defiler (bonus)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/05/2020