Znate li gdje je Vučipolje? Uh, niti ja do sada nisam znao premda čitav život živim u Hrvatskoj. To je zaseok Dalmatinske zagore na obroncima Dinare u blizini Peručkog jezera, cirka 20 km od Sinja, a prema popisu iz 2001. imao je svega 113 stanovnika. Dvojica od njih, braća Miro (bubnjevi) i Milo Brkljačić (vokal, gitara) 1999. pokrenuli su ovaj dugo vremena duet bend, a tek od 2020. smatraju da su počeli s konkretnim radom prvo objavivši 3 EP-ija u lo-fi produkciji snimljena na običan kasetofon još početkom 21. stoljeća - "Thick Hill" (2000), "Pale Rider" (2002) i "Wet Grave" (2004) na kojima su imali po jednu kompoziciju dugačkih formata od 15-16 minuta uz tekstove na engleskom jeziku. Samo ime nije neka parodija na Čačak, već na jednom od možda i izumrlih ili barem malo korištenih indijanskih jezika, dakako sjevernoameričkih Indijanaca znači 'spirit' iliti duh, ali, ček malo, može biti i 'žestica' = špirit. Tek kad su im djeca porasla, odlučili su ih uključiti u familijarni projekt, te su tijekom zadnjih 5 godina revitalizirali ime i radili na stvaranju konkretnog albuma koji je snimljen u studiju Cave, a objavljen je koncem rujna 2020. Današnju postavu čine Lemi (gitara, vokal), Jopa (bas, vokal) i Tonko (bubnjevi). Album ispred nas je sporogoreći derivat stonera, bluesa i grunge/ sludgea s elementima hard-rocka i metala u trajanju od 40-tak minuta, ima 8 autorskih kompozicija pri čemu najupečatljiviji dio pruža gitara i oporo hrapavi, brundavi rockerski vokali što ponekad zazvuče poput Iggy Popa, te pozitivistička lirika puna intimističkog avanturizma prošarana realističnim opisima s potencijom ka ekološkim, društvenim i svjetovnim tematikama nerijetko uvijenih u prijeko potrebite pjesničke metafore i alegorije što aludiraju na svojevrsni pamflet - apel konstruktivne kritike civilizacije i njenim zabludama, te mračnijim i turobnijim tegobama života u njoj. Po uvodnoj "Ride all alone" moglo bi se prerano pretpostaviti da ova ekipa svira post-rock; lagani staccato uroni u letargije sa snenim, gotovo dream-pop vokalom, te lijeno i tromo gibanje poput usporenog metabolizma na sredini kompozicije je prekinuto za novu repeticiju teme u kojoj je dodana još jedna gitara i taj oštriji glas, ali u polumelodičnom spoken-word maniru. Lijepo za početak kojeg nastavlja prva 'jača' stvarčina "Truth" koja će se po tromim sludge/grunge-doom riffovima zacakliti Soundgarden manirima s "Badmotorfinger" remek djela (poput manje eksponiranih pjesama "Searching with my good eye closed", "New damage" ili "Holy water"), a ako se učini na prvo slušanje da bubnjar ima poteškoća s prelazima i vrlo kratkim odrješitijem 'kliku' u veću brzinu (6-7 puta), to je ustvari slušna varka: preslušavao sam više puta i utvrdio da nema ritmičkih odstupanja. Ha, da, djeluje nespretno, ali samo na prvo slušanje. Sve je ovdje pravilno metodički odlupano bez prevelikih teškoća jer ritmovi na albumu su vrlo spori i ne dozvoljavaju nikakve drastičnije opstrukcije.



"My inner peace" tek blago prošarana ponekim disonantnijim stiskom, kao vodeća pjesma ima odlike avanturističkog usporenog stonera s bogato izgrađenom solažom vješto izbjegava 'catchy' i 'guitar hero' šablone, a mračan, no istovremeno slatkast testosteronski vokal daju joj potpuni šarm zajedno s pripadajućim video spotom. Izranjajući iz jednominutnog eksterijernog snimka sa cvrkutima ptica i nejasnim žamorom eksterijera (očito iz one 'netaknute' prirode, negdje možda uz cestu kada pada kiša?), akustični staccato "Metaphorically speaking" se nakon pune 3 minute pretvara u tromi hard-blues repetativnih riffova izmjenivši oktave odšetavši nakratko u porašpaniju egzibiciju. Najjednostavnija je "Kill the toxic ego": minimalističko gitarsko mantranje traje predugo (2 minute) prije prave eksplozije i konkretnog zapleta, no zato je "Dust in the wind" daleko kreativnija, a k tome i najkraća (3.50) s blueserskim riffovima neprekidno na stisku distorzije. Naslovna "At the bottom of the sea" kombinira jednostavan pristup s dugotrajnim uvodom komorne atmosfere fiksirajući kod prvih riffova tromi manir Iommija (Black Sabbath, naravno) koncentriravši se na pravilnu izvedbu, čak isuviše 'školski', no kasniji rasplet donosi zgodna, ali ne baš i najs(p)retnija rješenja; kad bi se očekivala potpuna eksplozija, aranžmanski se vraća na početak s komornim ugođajem koji odlazi u fade-out, dok je završna "Last man standing" vrlo tužna ambijentalna elegija bez bubnjeva posvećena, hm, preminulom bratu (zadnji stih je šaputavo izveden 'R.I.P. brother') uz vrlo lijepu staccato melodiju.

Bas gitara je premalo izražena, u standardnim je frekvencijskim registrima, a kad bi imala ulaz u distorziju ili neki sličan efekt, punoća zvuka bi bila ubojitija, međutim, ovo nije album koji sugerira neku klasičnu kinetičku energiju metala i rocka. Ima svoju osebujnu čar ogoljenog, posve jednostavnog zvuka što ima mnogo suptanci desert-rocka, no ne na onaj način kako su to uobičavali Kyuss ili prvi sjajni radovi QOTSA. Zvuk Achachaka je daleko od urbanih putešestvija studijski izglancanog metala i stonera, a opet im se na trenutke približava poput recimo pančevačkih Brigand u kombinaciji Sleep i Om, ako se sjećate ova dva zadnje spomenuta benda što su na prelazu prve u drugu deceniju 21. stoljeća željeli pomaknuti granice stonera i metala (a i rocka) korištenjem akustike i amplificiranih zvukova. Malo kome je to pošlo za rukom, iskreno Anathema koja se danas pretvorila u sentimentalnu muzičicu puno je izgubila na preobrazbi iz deatha u ambijentalni indie-rock, ali to je njihova odluka. Nema mnogo rock umjetnika koji su istim žarom mogli šarati žanrovima bez većih posljedica kao što je bio David Bowie.

Jasno, Achachak nisu niti nadomak Bowieu ili danas vraški dosadnoj Anathemi, te nekadašnjim vedetama Soundgardenu ili Kyuss. Skromni su i ne traže mnogo s jednostavnim, vrlo dobro sročenim pjesmama nafilanim klasičnim kalupima u kojima tek tu i tamo proviri neka znatiželjna iskra ka eksperimentalnijem, da ne kažem, svježijem formatu. Za prvo javno iskustvo debi albuma, ovo je odlično. Ali za budućnost, nije preporuka. Svakako valja očekivati napredak…

Naslovi: 1.Ride all alone, 2.Truth, 3.My inner peace, 4.Metaphorically speaking, 5.Kill the toxic ego, 6.Dust in the wind, 7.At the bottom of the sea, 8.Last man standing

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 10/10/2020