Premda se navodi da je službeno objavljen 27.XI 2020., ovaj tek drugi album međimurskih progressive rockera s pravom spada u opus izdanja 2021. jer se čekao i vinilni tisak, a budući da sam ga po prvi put dobio i slušao početkom travnja 2021., za mene bez ikakvih problema ulazi visoko na listu najboljih ovogodišnjih hrvatskih radova. Bend je ostao u standardnoj postavi iz 2015. kada su realizirali sjajan istoimeni debi za Slušaj najglasnije www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=23076, a to su Filip Toplek i Alan Horvat (gitare), David Lesjak (bas) i Andrija Munđar (bubnjevi). Ranije su imali Emu Mezgu na flauti, a sada je umjesto nje Tomica Oskoruš na trubi gostujući u nekoliko tema. S obzirom na žanr i stil kojeg protežiraju, mora se reći da ovim drugim albumom potvrđuju iznimno visoki kreativni doseg prvijenca ne švrljajući po kurentnim ili prošlim ostavštinama progressive rocka nadaleko zaobilazeći klopke idolpoklonstva i uzora koje sasvim sigurno imaju, ali ih nimalo ne ispoljavaju kroz vlastitu, isključivo instrumentalnu glazbu punu kompleksnih aranžmanskih bravura. U tome su jedni od rijetkih izdanaka hrvatskog rocka i zaista ih je teško usporediti s bilo čime jer ne dozvole miješanje ne samo jabuka i krušaka, već i luka sa češnjakom, rakije s votkom, domaćeg vina iz Štrigove sa zagorskim kiselišima i dalmatinskim trpkim plavcima, terranejima, dingačima, a pogotovo ne fiš od soma i šarana iz Mure s brodetom. Pa ipak, svega toga se ovdje može pronaći na ovih skoro 50 minuta koji lokacijski gledano, izlaze naširoko izvan horizonta ne samo hrvatske kajkavske ili općenite hrvatske tradicije, već i mnogo, mnogo udaljenije, tamo cirka sve do arabeski, orijentalnih medikamenata i srednjeazijskih stepa obuhvaćajući veliki glazbeni teritorij koji podjednako predstavlja rimokatolicizam, pravoslavlje i islam. U slobodnom prijevodu, napravili su veliku globalističku mjuzu koja se bezrezervno stapa u nazivnik world-music i oslobođena je tipičnih frakcija zapadnjačkog rocka ne držeći se kao pijani plota nekakvih standarda što bi im išli poput zicera za zakucavanje.

Kad sam poslušao prve dvije uvodne teme "Mehana" i "Ak-maknadi", rekoh si, ovo neće biti desetka, nego jedanaestica od ocjene: prva je jedna od najdužih (7 i pol minuta) u ležernijem tempu protkana mnogobrojnim melodičnim staccatima, ponekim žešćim stiscima na papučicu distorzije s filovima hard/ heavy/ post-grunge riffova, gotovo 3/4 taktom, stalnim kolaboracijama sa psihodeličnim izletima, središnjim orijentalnim ambijentima nalik mamurluku od opijuma u polupustinjama Afganistana pod čobanskim šatorima za što je posebno zadužena sjajno korespondirana truba, a i daškovi dub produkcije sa završnim orkestracijama kao da su pisane za limeni ciganski orkestar. Druga je gotovo upola kraća, a također počinje iz etno/ world-music motiva Bliskog istoka razvezavši gitarski wah-wah sa suptilnim stupnjevanjima čvrste melodije dozvoljavajući svakom glazbeniku povremene izlete u ekspresije nevjerojatno ostajući u melodičnom raspoloženju, a niti orkestralni dojam kojeg ostavlja nimalo nije za potcjeniti. Ovo je zaista trebalo kreirati, osmisliti i dizajnirati da se ne dotiče nikakve sukladne scene, pogotovo relacija s primjerice Leb i Sol, Frank Zappom ili originalnim rockerima iz Libanona, Izraela, Egipta, Iraka, Irana, Sirije, Jordana, sve do čak i Saudijske Arabije koji itekako znaju vlastiti folk kvadrotonike pretočiti u rock sadržaj.



Onda počinje treća, naslovna "Hainin" (s turskog jezika = izdajnik) potkrijepljena ritmičkim elokvencijama neprekidnih kompleksnih prelaza s nabrušenim gitarskim tkanjem fino dižući dramatiku do cirka treće minute gdje umjesto očekivane eksplozije i 'šusa' odlaze u staccato letargiju nakon koje početni adrenalin znatno splasne za svega jednu minutu. Ajde, pomislih, to je samo ta jedna kraća sekvenca... Međutim, slijed elegičnih komada "Izgubljena", "Žal" i "Sjenka u mehani" u kojima se zaista treba čekati na eksploziju zbog mnoštva dijafragmi, istina virtuoznih momaka na žicama, razblažuje sjajan početni dojam. Ima u ovim kompozicijama mnogo lijepog orijentalnog šliha i velikih poteza, no svi su oni vrlo melankolični, ambijentalni, puni bogate staccato atmosfere i ako ne tražite poput mene da ovako vrsno svirački potkovan i uz to mlad bend istakne punu energiju, onda su to teme koje vas bez ikakve zadrške mogu okupirati više nego prve 2-3 uvodne kompozicije koje udaraju u glavu. Jest, u ovim komadima su si dozvolili potpunu kreativnu slobodu na kojoj im nitko ne može zamjeriti jer na koncu konca, nisu nikakve obrade ili insinuacija na poznate harme. Meni nešto bolja podizačica je "Na putu za stakleni grad" zbog znatno bržeg uvodnog tempa, ali i on u središnjici odlazi u umjereni, čak i spori dajući tek pred završnicom nabijeniju šaržu u kombinaciji s trubom i elementima dubova.



Pravi pogodak je "Kača" u gromko razvaljenom sludge/ post-grunge stilu poput nekih nikad realiziranih Soundgarden pjesama nakon remek djela "Badmotorfinger" (znate li da su ih imali pregršt, neke su zabilježene na nizu bootleg live izdanja?) potpuno odudarajući od kompletnog materijala. Ovdje je moćno opisana fleksibilnost najopasnije gmižuće živine u beskrajnim prostranstvima pustinje na koju se nameračilo Daliborovo Granje: ovo je u zlatno vrijeme grungea 1992-1993 mogao biti ogroman MTV hit uz, dakako, adekvatan prateći video, a bend bi si sasvim sigurno priskrbio milijunski auditorj za bezbrižnu budućnost. U kompoziciji se točno osjeti gmižuća fluktacija kače (ajde, zmije, za one koji ne razumiju hrvatski kajkavski i slovenski), te njena sposobnost stvaranja nepredvidljive atmosfere straha koja zna uz uobičajenu paranoju uzrokovati frast, pa i srčani udar. Kompozicija dušu daje za filmske motive. Ako neki režiser treba odgovarajuću glazbu za pustinjsku horror scenu sa zmijom, ovdje će je naći. U potpunosti je besprijekorno prenešena, a to je još jedan palac gore ovom albumu koji uz moje 'up&down' dojmove vraća kreativno povjerenje onome 'nečime' što se traži od ovakvog sjajnog benda. Tu je i završna, najdulja od 8 minuta "Haloperidol" koja, pak pokazuje sasvim drugačije glazbene relacije - čiste improvizacije bez mnogo preobrata. Gitaristi su ovdje fleksibilno vrhunski, energija i dramatika su dostatne, a samo značenje je, ako niste znali, naziv lijeka za ublažavanje psihoza, šizofrenije, paranoja, duševnih poremećaja, agresije, hiperaktivnosti, uznemirenosti, impulzivnog ponašanja, suicida, a i mentalno zaostalih osoba s organskim oštećenjima mozga. Postoje tablete i injekcije, a izdaju se samo na propisani liječnički recept. Jedina šteta ove nadahnute kompozicije je što počinje od improvizacije i završava u fade-outu, a možda čak i nije relevatno bila sastavni dio "Hainina", već najavljuje neku novu fazu Daliborovog Granja. Od same omotnice koja asocira na stara vremena pravoslavne Rusije i zatvorenika po Sibiru iz vremena prvih foto-aparata, vrlo zahtjevne glazbe s elementima orijentalnih sedmo-osminskih gabarita, kvadrotonike i povremenih 3/4 taktova, teško da bi se po ičemu, osim po naslovima nekih kompozicija dalo naslutiti da je ovo hrvatski proizvod još uvijek relativno mladog benda. Daliborovo Granje nesumnjivo lete u svjetske razmjere prepoznatljivosti opće pan-slavenske/ balkanske i orijentalne, točnije da se izrazim indo-europske kulture koja odvajkada ima neprekidno sukladne poveznice opovrgavajući onu nekadašnju tezu da za world-music i tradicionalnu glazbu moraš biti predstavnik vlastitog plemena. Još davno je Peter Gabriel, koncem 70-ih rekao 'rock će vrlo brzo iscrpiti svoja ležišta, doći će vrijeme kada će se otkrivati glazbe nepoznatih tradicija i stavljati u rock kontekst'. A potom su slijedili Talking Heads (albumi "Fear of Music", 1979. i "Remain in Lights", 1980), Japan (album "Tin Drum", 1982), drugi album Spandau Ballet ("Diamond", 1982), pa drske krađe jednog od najpularnijih i na žalost, najcjenjenijeg world-music autora Paul Simona, zatim folk-punk The Pogues i na koncu folk-metal i degutantno štivo zvano celtic-punk s jedoobraznim, isključivo zabavljačkim temperamentom protiv kojeg nemam ništa dok mi ne dođe u dvorište ganjati kokoši, race i pure, a krave tjerati da se preuranjeno gone. Gledajte, ja sam i dandanas spreman tvrditi da je "Tin Drum" najbolji album 1982., a "Remain in Lights" 1980. jer sam živio taj period u kome je bilo jako mnogo odličnih ploča punka, new-wavea, elektronike, post-punka, metala, gothica, industriala, synth-popa... ali malo koja je bila potpuno originalna i jedinstvena. Tada ljudi još uopće nisu bili svjesni 'folk' motiva u modernom rocku smatrajući ga country ili narodnjačkim rakursom još prije Lepe Brene koja s Dylanom, Cashom, Joan Baez ili Donovanom žive veze nije imala. Ovo je dostojanstveni, vrlo ozbiljan i suvremen album koji nema licemjerne sklonosti domaćoj world-music ili folk percepciji; moderan je sa svih strana, podignut na visokoj svjetskoj razini njenih sjajnih kreativaca i oslobođen bilo kakvih zamki silovanog mainstreama što znači da njihove kompozicije neće samo tako lako proći kod znanjem siromašnih radio glazbenih urednika što očekuju 'hit' u instrumentalnim izvedbama. Dobro je što su Daliborovo Granje pronašli boljeg izdavača, možda će ih on plasirati po cijelom svijetu, tamo gdje i zaslužuju. Da nije onog središnjeg, letargičnijeg i melankoličnijeg dijela albuma, ovo bi uistinu bila jedanajstica od ocjene, a takvu nikad nikome nisam dao.

Naslovi: 1.Mehana, 2.Ak-maknadi, 3.Hainin, 4.Izgubljena, 5.Žal, 6.Sjenka u mehani, 7.Na putu za stakleni grad, 8.Kača, 9.Haloperidol

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 09/04/2021