Danas je utorak, to znači da je ovo bio četvrtak. Četvrtkom imam faks do 8 navečer. To sam mogao izbjeći, jer kad smo se zapisivali za grupe, ja sam se bio zapisao za grupu tipa u srijedu u podne. E ali svi su se zapisali u tu grupu, i ova četvrtkom navečer je ostala prazna. A ta žena koja to drži mi je simpatična i sažalio sam nad scenom gdje ona stoji i gleda kako joj se nitko nije zapisao u seminarsku grupu ("jesam li ja uopće za ovaj posao?", "zašto me ne vole?", "što krivo radim?"), pa sam se prekrižio s one prve i stavio ipak u njenu. Sad imam faks četvrtkom do 8 navečer. Jebiga. Ovog me četvrtka u 8.15 pri pokušaju izlaska iz zgrade fakulteta dočekala kurva kišurina koja je baš prgavo lijevala. To ne bi bio toliki problem da nisam imao laptop u ruksaku, a muke su mi kad mi laptop kisne. Pa sam čekao da prođe (vremenske prilike su jedna od rijetkih stvari koje i kad prođu i kad stanu su u biti napravile isto), ali nije prolazila. U međuvremenu je stigla prvoručna informacija kako se u Čvari ne planira odstupati od satnice, i da će fakat sve krenuti u 9. Bio sam na rubu da odjebem sve to skupa, ali sam ipak dopedalirao do tamo, blatan kao divlja svinja. I vidio i čuo svega i svačega.

Prije svega Šavovinu. Taj sam bend prvi put jednim okom ulovio na prošlogodišnjem Open airu KSFF-a. Onda ih neko vrijeme nisam doživljavao, ali u zadnje mi vrijeme počinju sve ozbiljnije zaokupljati pozornost. Prije svega zato što sviraju bez jebenog prestanka, ovo im je bio tipa deseti koncert ove godine. Drugi u Močvari. Radi se o specifičnom bendu. Čudnom i zanimljivom bendu. Trojica su, uz bubnjara i vokala/gitarista imaju i rudlavog momka koji svira trubu i bas, a bogme i repa po potrebi. Ime ovog eventa je bilo "alternativni bućkuriš", i mislim da to bolje opisuje Šavovinu nego bilo koga drugog od muzičara što nam se prezentiraše. Jazz/rock/ethno su možda nekakve zvanične odrednice, ali su izmiješane i oplođene na način dovoljno sebi svojstven da je vrlo teško (osim u kratkim insertima kad upadne neka uhu otprije poznata melodijica) kroz te njihove fuzije povući neku paralelu i reći - zvuče kao ovi i ovi. Funkcioniraju kao prilično koherentan entitet na stejdžu (kojeg, ajde de, ove večeri nije bilo), kuži se da ih je recentna masa koncerata dovela do razine opuštenosti i uigranosti koja već opako graniči sa šarmantnošću. To se među ostalim manifestira i kroz simpatične poluinterne zajebancije i spike među pjesmama zbog kojih smo se mogli osjećati kao da smo im na probi. Taj je filing dodatno pojačavala činjenica da je u publici bilo petnaestak ljudi, mahom prijatelja i poznanika benda. Jebiga, kiša i to. Jazzy trubom nošeni spori instrumentali su im te večeri bili naličje, a lice opori debeli rock riffovi popraćeni grlatim arlaukanjem (u biti čovjek lijepo pjeva, ali sviđa mi se riječ) pjesničkih slika koje su podjednako zabavne, pomaknute, mračne, šokantne i konfuzne, koliko i filozofski pretenciozne. Od optužbi za preseravateljstvo ih ipak spašava to što je očito da ne doživljavaju sebe pretjerano ozbiljno, već cijelu stvar oblažu finim slojem parodije. Dok ih se na nekim prijašnjim nastupima moglo doživjeti kao primarno jazz bend, ovdje su naglasak više stavili na rokačinu, iako se po reakcijama publike to ne bi dalo zaključiti. Svi smo sjeli na pod, i sneno kimali glavicama. Da, čini se da bend zasad nije uspio stvoriti neki ozbiljniji hype oko sebe, a to je uvijek i teže kad sviraš ovako žanrovski nedefiniranu muziku. Preostaje im vjerovati da će se hipsteri sa Filozofskog u nekom momentu masovno nakačiti na njih, kao što se to dogodilo Mikiju Solusu prije par ljeta. U međuvremenu vam ja evo ovdje odgovorno tvrdim da su svakako jedna od zanimljivijih recentnih pojava na gradskoj glazbenoj sceni, i da bogami vrijede nekog kurca. Kako imaju već materijala podosta, tako su bili prvi u nizu bendova koji su izignorirali predviđenu satnicu i svirali nekih 45 minuta, što će se kasnije pokazati pomalo problematičnim.

Kombijem je došlo svirati devetero slovenaca. Pet devetina su bili Akami. Prvo što primijetite kad bacite oko na njih je frontmen s maskarom i crno nalakiranim noktima, zvali smo ga Placebo. On nam se zajedno s ostatkom svoje svite prezentirao u jednom introvertiranijem svjetlu, recimo da više mirišu na bend iz "Indie emo naočale" programskog ogranka nego na "Jolly Turtle" (što je inače ime pod kojim gigove, uključujući i ovaj, radi popularni Jura Pura iz Parnepara i No No Instigatora). Time ih ne pokušavam omalovažiti, dapače - odradili su dobru svirku. Vole biti vrlo bučni, i vole to raditi na onaj način koji zidom distorzije i pasažima na synthu stvara psihodelični efekt. Moglo se tu i zatvoriti oči i prepustiti lelujanju u bestežinskom prostoru, a bogme po potrebi i headbangati i skakati ili klečati. U takvim ili sličnim aktivnostima tijekom njihovog (opet ponešto predugog) nastupa opet nije sudjelovalo više od petnaestak ljudi, iako nas je oko kluba bilo osjetno više. Naime, posljednji bend večeri, Fire in Cairo, je dovukao tamo neku solidnu brojku ekipe koja nije pokazivala interes ni za čim osim sjedenjem na terasi i laprdanjem, mislim da velika većina njih doslovno nije ni na sekundu dala šansu niti jednom od drugih bendova. Što je prilično loša spika, tako da ne mogu reći da ih puno žalim što je sve žešće kasnilo pa su jadni morali čekati sat i po duže nego što su mislili. Tko vas jebe, iskreno. Akami se nije dao smesti, odlučno su izvrludali kroz tu svoju emo-post-psych-noisersku setlistu, sve do zadnje pjesme koja je bila neka Maybeshewillovska odiseja od post rock eksplozija, pa su je završili onako kako se to već završava, a to je desetominutnim čučanjem i prčkanjem po pedalama koje su zujale i krčale. To nije naišlo na plodno tlo, jer em smo svi već tisuću puta vidjeli takav kraj i nismo nimalo iznenađeni ni impresionirani, em je, velim, sve žešće kasnilo. Tako da su poslije imali malu bukvicu u backstageu od strane organizatorovih ljupkih asistentica i ostalih kolega muzičara, ali oprostilo se sve, siguran sam.

Bend koji je bio nominalni headliner ovog događaja, to je Uho za oko iz Ljubljane. Prije giga sam ih poslušao na Bancampu, i moram priznati da sam očekivao ostati neimpresioniran. Tamo je to neka monotona mračna elektronika za kakvu afiniteta nemam. Međutim, uživo sasvim drugačija zvjerka. Negdje u međuvremenu od izdavanja tog albuma do danas su stigli prerasti u pravi bend, i to vrlo zajeban bend. Kolo vodi sićušna pjevačica po čijoj se pojavi tijekom večeri (koža, crnilo, korzet, ovo ono) dalo zaključiti da će se u nekom momentu mašiti pozornice. No, nismo mogli slutiti da će ju baš tako izdominirati. Iz krhke jedva pomične curice se pretvorila u pravo scensko čudovište s kojeg čovjek oka skinuti ne može, jer ili reži, ili se izvija u najluđim pozama kao sumanuta, ili razvlači trakice i otvaračem za boce razbija kazete pa onda komadi plastike frcaju uokolo, ili kleči, čuči, pleše u nekoj skroz specifičnoj "walk like an egyptian" shemi, i tako svašta još radi da bi nam privukla pozornost i prenijela poruku. Muzika se da opisati kao industrial i gothic, ali mislim da ćete si ju najlakše predušiti (slušno predočiti, jel) ako vam velim da je vrlo slovenska. Doslovno, da se naći sličnosti sa gotovo svakim od legendarnih slovenskih bendova. Borghesia i Laibach su im podarili mrak i ebm/industrial, Siddharta kraut i space crtu, Buldožer avangardu, Tožibabe vokalnu ekspresiju, i tako to. Velika je šteta što ih nije gledalo više od desetak ljudi, jer bila je riječ o vrlo intenzivnoj i pomno aranžiranoj i prezentiranoj demonstraciji glazbene tjeskobe, depresije, straha i bijesa. Ukratko, najebali su se majaka, više-manje. Samo eto, ovakvi gigovi su razlog zbog kojih DJ Kneža mora imati Balkan Rock svaka dva tjedna, da se popune proračunske rupe jer ovo nema tko doći slušati. Frontmen Akamija (ova dva benda inače dijele curu zaduženu za elektorniku) je snimao cijeli performans, nekoliko pjesama se nalazi na Youtube kanalu benda, isplati se baciti okašce.

Noć je zaista već bila poodmakla kad se upalila Fire in Cairo. Taj je bend svega par dana prije nastupao u KSET-u, i nekako se u zadnje vrijeme sve češće zalomi da negdje sviraju, a bogami revno izdaju i singlove i spotove snimaju, sve u pripremi za taj skori veliki dan kad će im izaći album prvijenac. Konačno je ta njihova vjerna horda fanova došla na svoje, mogli su ući unutra i totalno se raskalašiti, kao da su na grupi svog života. Jedni su razdragano skakutali, drugi su se strasno žvalili, neke dvije su se u pozadini rasplesale kao da nema sutra. I mnogi su pjevali uglas, čak štoviše. Neka mi zamjeri tko god hoće, ali meni je to sve izgledalo strašno smiješno i fejk, od ponašanja publike do stava benda. Pa do muzike koju sviraju, naravno. Ovo je high school rock bend za one ljude koji nisu nikad osvijestili da u muzici ima još ponešto osim Peppersa ili Pearl Jama, ako i to. Mainstream pop-rock-grunge bez i najmanjeg autorskog pečata, zvuče kao cover bend onih bendova zbog kojih mijenjate postaju kad ih čujete na radiu. Večer bi po pitanju prodanosti karata i cuge za šankom ispala totalni fijasko bez njih, i na tome im valja odati dužno priznanje. Kao i organizatoru koji ih je znalački stavio zadnje kako bi im fanovi morali tažiti dosadu u čim više Nikšićkih. Ali sve osim toga u mojim očima nije vrijedno spomena, čak dapače - valjalo bi čim prije zaboraviti. Ostavljam otvorenom mogućnost da bi mi se u nekim drugim okolnostima činili mrvicu manje jazavima, ali ovako kad sam vidio njihov nepotrebno samodopadan stav, neoprostivo im lošu publiku, te, možda i najvažnije, tri benda prije njih koja su imala što za reći, ostaje nažalost samo ovaj generalni dojam kojega ste već dosad mogli prokužiti, a to je da vrlo malo vrijede. Naravno da je to sve samo moje ekstremno subjektivno mišljenje, da niste ni pomislili povesti se za njim. Vi ako recimo vrhuncima domaće alternativne scene smatrate Grettu, Markiz, Sane ili Široke ulice (da ne kažem Silente), upravo je ovo bend za Vas.

Matere mi, sasvim mi je drago da sam odlučio zablatiti odjeću na putu do Močvare te večeri. Vrijedilo je, sviralo mi je puno ljudi koje nikad prije nisam čuo ni vidio, i jedni koje sve češće rado slušam i gledam. Taman.

ujak stanley // 10/04/2018