Ponukan jednim malo starijim raportom koncerta u Močvari (5.IV 2018.), koji je od strane mojeg kolege dobio 'fejkerski' pečat bezvrijednog i neoriginalnog benda bez imalo autorskog pečata što zvuči kao cover onih izvođača zbog kojih se mijenja postaja kad ih se čuje na radiju, odlučih da se uvjerim u ispravnost takvog stava jer me strahovito interesiralo što je to tako simptomatično i problematično loše... Jer, priznajem, uistinu mi je preko glave onih koje se hvali na sav glas...

Okey. Ništa nisam očekivao osim nekakvog glazbenog smandrljotka koji se imenuje alternativnim rockom pjevanim na engleskom, a takvih ucviljenih 'indie' predstavnika, Bogu hvala, ima kolko'oš po 'Rvackoj. I kad tamo, evo, album dostupan za free-download s bandcampa (objavljen koncem travnja 2019.) sjeo je i na moj hard-disc, te se zavrtio u svome opsegu od skoro punih 50 minuta, a tu minutažu od benda s takvom preporukom nisam očekivao. Tek možda kojih 20-30 nategnutih minuta dobrog producentskog štosa kojeg potpisuje Matej Gobec, momentalni studijski meštar Laibacha, Majki i još nekoliko stotinjak njih (Josipa Lisac, Demolition Group, Bambi Molesters, Hladno Pivo, Pavel, Peter Lovšin, Rezerve...). Huh! U samom startu, impresivna lista imena... Ne znam baš šta je to točno mojeg kolegu dovelo do degradacije Fire In Cairo, a smatram da zasigurno nije loša svirka jer ova zagrebačka četvorka umije baratati s dvije gitare, bubnjevima i basom, te vokalima i tekstovima na engleskom mnogo bolje nego li bi se to očekivalo, a niti autorski libido im nije mlohav. Stilski su posegnuli u vrlo inteligentan, malo korišten obzor post-punk/ new-wave ere humoreske prvih albuma XTC i Devo s konca 70-ih, te bome, u ovih priloženih 10 pjesama nema niti jedne koja bi mirisala na neku drsku krađu. Prije bih rekao da je kolegu zasmetao ironičan stav štreberskog dizajna i činjenica da ne sviraju onako kako bi se njemu sviđalo - prangijanje jednog akorda do refrena kad treba doći eksplozija s kojom se poistovjetiš ili ostaneš pasivan, a uostalom, kad sam preslušao materijal, više me nije briga jer je ionako u analizi nečijeg umjetničnog djela redovito prisutna subjektivnost od koje ne treba bježati.



Rekoh, 10 pjesama. I to vrsno urađenih, produciranih i napucanih kompleksnim aranžmanima, a bome i sjajnom svirkom u kojoj učestalost kojekakvih izmjena ideja daje punoću bogatstva izraza i pristupa. Slojevito komponirane, odmah uvodna "Love and desire" šiba melodične gitarske sprege s tim karizmatičnim simbolom vokaliziranja Andy Partridgea (XTC), pa i Howard Devota (Magazine) što dolazi iz grla gitariste Mate Ponjevića, a imaju i brojne goste (synthovi, trube, gitare, prateći vokali). "Disclosure" se malčice vraća u sporiji, srednji tempo s kombinacijama 'gain i distorziranih gitara, a vokal se mijenja u metamorfozu Geoff Farine iz utrnulog bostonskog benda Karate narativno šaputavim intonacijama, ma nikako ovo ne može biti 'fejkerski'. Lagana "Show me fire" se uklapa u primamljiv radiofriendly komad za dulje staze, a tu je i dostatno čvrst metaforički tekst o odlascima, moguće iseljenju. "Spin my mind" ima ponešto od Stingovih bas linija u vrijeme The Police i sasvim očekivanu erotsku poetiku ('otkopčaj mi hlače, ljubim ti vrat') s potrebnom eksplozivnošću u prikrivenoj letargičnoj melankoliji kojom isijava i naredna "Pirate" s kombinacijom funka i paralenih vokalno-gitarskih melodija. U tom aspektu najtananiji je posve lagan stiskavac "Butterfly", ali da je ispjevan na hrvatskom opet bi imao prijeko dinamičnije atribute od sličnih pjesama Daleke Obale, Aerodroma, Valjka ili Kazališta jer ima metodički uređen aranžman s fino dizajniranom završnicom u koju je uključena truba, synth i wah-wah efekti. U blues/ funk/ new-wave srednjeg tempa uronjen maliganski komad "8 rounds" ima intimno-ispovjedni karakter s psihodeličnim krajobrazom i pratećim ženskim 'gospel' vokalima, a sad, jedini feler u svemu ovome je taj što album s moćnom početnom eksplozijom od pjesme do pjesme neprestano spušta tempove došetavši do osme "Anyhow" koja ima simptome ostarijelog benda što odavno više ne mari za energiju. Situacija se donekle popravlja u predzadnjoj "Shallow" pop varijantom mekanog post-grungea s frenetično uvaljanim vokalom punim vriskova. Posljednja "Heavy lift" ima već sve odrađene medikamente dinamički kreirane laganice i kao takva nosi grande finale patetično satkane emotivne drame koja sažima vitalne preokupacije mladog i zrelog čovjeka u najboljim godinama.

Odsustvo angažiranije socio-političke reference i nije neka osobita manjkavost, ali je s moje strane premalo prave rock energije i 'vatre' koju bend nosi u nazivu, te se nikako ne stiče dojam da im je ovo debi album. Prije bih rekao da im je peti-šesti kad su već prevalili sve one žestoke početke garaže i prljavog zvuka kakav je uobičajen za startne radove u fahu rocka. Prerano su uronili u ziheraštvo komercijalnih pogodaka kakvih ovdje ima i s kakvima obiluje većinom američka produkcija ovakvog dizajna kompresirajući neke od sigurnih mainstream aduta s ponešto retro obzora new-wavea, power-popa i post-grungea kolaborirajući s progressive i psihodeličnim aditivima. Da su dostatno nastavili furioznim uvodnikom i da nisu olako ispustili tu energiju već kod sredine albuma, moj ukupan dojam bio bi koherentniji, no to je ionako njihov izbor. Jasno, puca se na primamljivost širih razmjera, primjerice inozemni auditorij koji bi ovakav album, odnosno pjesme komotno prigrlio kad bi iza njih stajala sva marketinška sila Geffen, Interscope, Polydor, Virgin, A&M i inih izdavača, pa bend ne bi mnogo fermale moguće negativnije kritike i recenzije. No, ja samo mogu podvući da ovo uopće nije loš bend, loš album i da ne sviraju neku ljigavu rock glazbu punu klišeja i posuđenica. Umiju vrsno svirati, puni su ideja i kompaktno izgrađenih kompozitorskih sposobnosti što je u samom startu veliki plus što znači da ono nešto pravo i žešće tek valja očekivati.

Naslovi: 1.Love and desire, 2.Disclosure, 3.Show me fire, 4.Spin my mind, 5.Pirate, 6.Butterfly, 7.8 rounds, 8.Anyhow, 9.Shallow, 10.Heavy lift

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/06/2019