Često spominjani kada je avangardni metal u igri, ovi Francuzi iz Normandije (grad Mondeville) već gotovo 3 desetljeća šamaraju mrakovima sa disonantrama, synthovima, eksperimentima i topotima ne obazirući se na neku konkurenciju. Ne bije ih zato uzalud glas da ih je teško usporediti s bilo čime, okey, to je tako djelovalo još u prošlome stoljeću s prva dva čuvena albuma "Ultima Thulée" (1995) i "Memoria Vetusta I: Fathers of the Icy Age" (1996), pa i dobar dio tamnih i plodonosnih godina 21. stoljeća. Ovdje su zarotirali industrial black u turobnom minimalizmu harmonijskih nelagoda erodiranih melodija s nerazumljivim vokalnim teksturama prelazeći morske planine ludila prema najtamnijim vizurama, onima jedva uočljivima i teško shvatljivima u svojoj dezorijentirajućoj refleksiji visokog reverba, razini delaya i s mnogo atonalnosti. Prije svega, mora se primijetiti da ovo nije glazbeni eksperiment kao ranije, već isprobavanje i traganje za novim produkcijskim štosevima.



U prvome redu stoji Vindsvalova solo gitara s previše efekata koji su jednostavno zagušeno zamuljani u konačnom miksu, ali svi ostali instrumenti su relativno čisti i služe kao pozadina, tako da se zna u koju dimenziju valja ići, ali to je za sam početak porazno poput onih mutno kompresiranih albuma Xasthura s početka 21. stoljeća. U prvoj pjesmi "Chants of the deep ones" se može uhvatiti nešto poput tremola iako se ne može sa sigurnošću percipirati potpuni zvuk W.D.Feldove elektronike nastavljajući haluciniranjem u "Tales of the old dreamer" s aromom orijentalnih flekova, odnosno, već u ove prve dvije kompozicije se može 'nešto' osjećati, ali jako teško bilo što adekvatno razaznati, dok je s druge strane ritam što ga od nemila do nedraga šeta svemirskim putešestvijama stvarajući s basovima zastrašujuću tutnjavu paklenog pulsiranja u principu vrlo primitivne glazbene strukture vođene repeticijama. A što se tiče Vindsvalovog vokala, sve su to iskrivljeni i grgljavi krikovi što se čine da su tu samo u funkciji neke semantike i običnog ukrasa kako bi dočarali turobnu i apstraktnu paranoju nekakve pogrebne svečanosti što izlazi izvan okvira metal glazbe. Možda mnogi i ne bi htjeli da se metal razvija u tom smjeru ekstravagantnog šliha koji više ima s The Cure, Throbbing Gristle, te novim darkwave ambijentima i post-atmosferičnim nasljeđem nego li s gvožđurijom. Otuđenje meditacije i destrukcije su panični gubici osjetila poput klimakterija kada počinje prevladavati letargija, apatija i nezainteresiranost u distrofiji živčanog sustava, ali ipak, ovo je upravo takva estetika ekstatičnog osjećaja pronalaska sebe samoga u nekom uznemirujućem bezdanu potopljenog uma bez reakcije. A sve je vrlo ozbiljno u toj depresiji jukstapozicije nepovezanosti, zbunjenosti i općenitog paradoksa na Lovecraftove teme prozrokujući horror ushićenja pasivne euforije s različitim iskustvima poput onog ne tako davnog proročanstva da će depresija biti druga bolest po raširenosti na majčici zemljici u ovome stoljeću.

Naslovi: 1.Chants of the deep ones, 2.Tales of the old dreamer, 3.Into the woods, 4.Neptune's eye, 5.That cannot be dreamed, 6.Keziah Mason, 7.The apotheosis of the unnamable

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/09/2022