Lovecraftova čudovišta izranjaju iz morskih dubina, imaju mogućnost metamorfoze da žive i na kopnu, obično nemaju semantički jezik, grgljaju, mrmljaju i brundaju, sporazumijevaju se intuicijom, instinktom i telepatijom, a fizički oblici im variraju s nogama, bez njih, s krakovima, ljuskama, nekad i bez očiju, nekad s rukama, kandžama, šapama, perajama, repovima, a nekad su vrlo bliska humanoidima. Stoga ne čudi što Vindsval i ekipa koriste vrlo sličan vokalni izraz za koji nije sigurno da li uopće predstavlja neki libreto ili tek semantički podražaj s tim nerazumljivim mumljanjem, stenjanjem, režanjem, hroptanjem, roktanjem, siktanjem i inim glasovnim artikulacijama za koje bi poput Aleksandra Makedonskog kad je osvajao Kavkaz trebalo najmanje 250 prevoditelja za sporazumijevanje. Ovaj rad su spremali očito kratko kao trilogiju na prethodna dva, međutim funkcionira po kreativnim karakteristikama kao da su ga kovali skoro pa 10, ako ne i više godina što će reći da im je ovo abnormalan poduhvat koji seže do statusa remek-djela. Nikad ranije nisu bili toliko ekspresivni, neurotični, rastrgani u svim tim svojim nevjerojatnim zahvatima gdje ne znaš što su synthovi, a što gitare, ritmovi su potpuno aritmični i sve izgleda poput neusklađenog kaosa, reklo bi se na prvu, no dobro se zna da su upravo baš u tome nepredvidljivi majstori. Stoga je ovdje glazba prepuna sumanutih ambijenata koji morbidno naglašuju jezu i strah najstravičnijeg Lovecraftovog horrora, ma dobro i svih sukladnih koji se bave takvim okultnim temama, vlažnim, izvučenih iz vodenih dubina jezera, rijeka i oceana, a da, naravno, nisu naivne i plitke devastacije. Formati kompozicija, moglo bi se čak reći i instrumentala jer je zbog grgutanja i mumljanja nedokučiva lirika vokalne manije, neukrotive rezonance u dinamici melodijske najmračnije snage emanira utrobu zastrašujućeg blacka, ovaj, sabijeni su u relativno pristupačne mini-simfonije do cirka maksimalno 6 i pol minuta.



Eh, sad, tu i postoji ta neka fabula jer je inspiracija uzeta od Lovecraftove novele "Snovi iz kuće vještice" objavljene 1933., a govori o studentu matematike i folklora na Miskatonic University koji iznajmljuje sobu u potkrovlju 'Kuće vještice' za koju se priča da je ukleta jer je nekoć bila utočište Keziah Mason, optužene za vještičarenje, a misteriozno je nestala iz zatvora u Salemu 1692. Student otkriva da su tijekom stoljeća mnogi stanari umrli prerano, počinje sanjati morbidne i čudne snove s bizarnim entitetima koji se pojavljuju i nestaju, u priču dolaze poliedarske figure, sama Keziah, njen poznanik štakorskog tijela s ljudskim licem, a kada se budi nalazi blato na cipelama i vijest o vlastitoj otmici u lokalnim novinama. Na koncu uz mnogo zapleta, vlasnik kuće izbacuje sve stanare, oluja odnosi krov, a radnici zaduženi za rušenje otkrivaju kostur ogromnog deformiranog štakora s naznakama ljudske anatomije zbunivši akademsku zajednicu, te pale svijeće zahvalnice u obližnjoj crkvi za slavlje smrti ovog nakardnog stvorenja.



Podijeljen s tri kratka ambijentalna komada "Hideous dream opus # 1, # 2 i # 3" raštrkanih kroz 45 minuta albuma, brazdi se po disonatnom i atonalnom terenu počevši od kaotičnog "Mental paralysis", teškog i maksimalno depresivnog stanja pojačanog psihodeličnim neurozama nastavivši u najduljem "The endless multitude" s niskim štimovima, nekonvencionalnim tempovima razasutim od nemila do nedraga, malte ne jazz furioznosti s ponekim pozadinskim blastbeatovima, ma već od ovih početnih desetak minuta uvlači se opća paranoja u kosti. "Crowning horror" je nešto najbliže klasičnom blacku s pojačanom dozom psihodelije, a naravno, o prljavoj produkciji ne treba ni govoriti jer je sve ovo toliko uznemirujuće da se samo hrabri usude upustiti u ovakve totalno razjebane dekore i pasaže koji se uranjaju bez prekida u "Queen of the dead dimension", očito vješticu Keziah za koju je i potvrđeno da se bavila crnom magijom s obzirom da je i pronađena njena knjiga, priručnik. Može se ovo shvatiti i kao soundtrack daleko od onih kojekakvih metal prenemaganja na slične fore, 'krv sa sjevera' ima prave obligacije i dostojanstva za ovakvu velebnu mistiku, pogotovo kad krene anomalija "The black vortex" krcata najstrašnijim noćnim morama, polifonijom, toboganom šizoidnih riffova koji vuku sve dublje i dublje u iznenađujuću singl-laganicu "Nameless rites" za koju su sve one psihodelične gothic/ dark opservacije The Cure doslovce kurac i kiselo zelje, obično latentno prenemaganje i glumatanje potištenosti, al, uh, jebi ga, nekad pašu za opuštanje. Pjesma čak ima i lijepu synth melodiju u središnjici blago odšetavši u najmračniji space/sludge rock, te je kao takva idealno pogođena za singl doživljaj. Na samom koncu dolazi najnemirnija "The ultimate void of chaos" nadovezavši priču o rušenju kuće i otkrićima što sve sadrži kad su radnici prekopavali po ruševinama ušavši u zadnji komad "Forgotten aeon" s potpuno poremećenom i neuravnoteženom histerijom kao da otkopavate u najmanju ruku grob svojih bližnjih i otkrivate detalje koje niste znali. Naravno, ako ste upoznati sa stilom ovih vrsnih Francuza, složiti će te se da je ovo istinski kreativni vrhunac pun neosporive inspiracije i skladateljske umješnosti i to na način kakav nije ranije bio prisutan. Daleko je uvjerljivi od prethodnih radova i bez ikakve sumnje spada u sam vrh njihovog opusa. A pogledate li ne tako daleko, prvi iz ove trilogije "Disharmonium - Undreamable Abysses" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31722 (2022) sada se doima kao ekstravagantna zafrkancija, a možda niti oni sami nisu bili svijesni što će se iz toga iznjedriti. Remek-djelo.

Naslovi: 1.Hideous dream opus # 1, 2.Mental paralysis, 3.The endless multitude, 4.Hideous dream opus # 2, 5.The crowning horror, 6.Queen of the dead dimension, 7.The black vortex, 8.Nameless rites, 9.Hideous dream opus # 3, 10.The ultimate void of chaos, 11.Forgotten aeon

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 22/11/2023