Prvo da se ogradim i kažem da sam Black Metal prestao pratiti 2010. I izbrisao cijelu kolekciju mp3ca koje sam imao, a koja nije bila bezazlena, i da sam se ograničio na onih 20-25 albuma koji su mi uvijek bili najbolji (prva dva Immortala, prvi Emperor, četiri Darkthronea itd.), i da sam tek ove godine počeo malo čeprkati po youtube kanalima gledajući što se u međuvremenu dešavalo. Blackgaze (lol) me zaobišao i nisam se živcirao, kao veteran flameova iz ranih dvijetisućitih, o tome što jest, a što nije black metal, ne samo da sam razvio tvrdu kožu, nego mi se ovi novi sub-sub-žanrovi uistinu čine smiješni. Ali tri albuma su me ove godine zainteresirala, prvi je IER-ov 妖怪 (post-black metal iz Argentine), drugi je novi album ...And Oceansa (zadivljujuće dobar album uzevši u obzir da su uvijek bili dva koraka iza kretanja, pa su im ostvarenja i tada djelovala infantilno, uistinu vrhunski album kojim su učenici nadmašili svoje Dimmu Borgir-era mentore), a treći je ovaj album američkog sastava Akhlys. Projekt vokalista benda Nightbringer koji uz Akhlys ima još i bend Aoratos, potpisan za Debemur Morti Productions, radi black metal kakav se mogao čuti od mase bendova sredine do kraja devedesetih, kad je Black Metal mania harala undergroundom, od bendova poput Manes, Godkiller, Tartaros, evoluiranijih verzija poput Mactatus ili Morgul, pa do svih silnih bendova čije je ime završavalo na sufiks -roth (Gorgoroth, Nargaroth, Astaroth, Asgaroth...). Diskografija na metal archivesu ima 3 albuma, ali na bandcampu benda stoje 2, 'The Dreaming I' iz 2015. I ovaj, koji je izišao na slušanje iako album izlazi tek sredinom prosinca 2020. Album otvara 'Somniloquy', koja baražnom paljbom blackerskih blast-beatova odmah iskazuje svoje đavolske namjere. Oni fanovi blacka koji vole rani Troll, rane do srednje Borgire i sve ostale bendove sličnog usmjerenja će sigurno doći na svoje, jer ovo je mogao lako biti bilo koji bend srednjih do kasnih devedesetih i ne bi se primjetila razlika. Od Mystic Circlea do malo dijelova koji zlokobno uzimaju inspiraciju od Morgula, do tremola simptomatičnog za tu generaciju izvođača, nećete čuti ništa novo, niti revolucionarno, ali nije to ni poanta priče. Poanta je da se u moru generičnih kopija ovaj album barem ističe kvalitetnim riffovima, neusiljenom atmosferom i mračnim ambijentom koji barem djeluje autentično.



Druga stvar, 'Pnigalion' je malo atmosfeskije nastrojen komad, sa mračnim uvodom, i za nijansu blažim riffovima, ali i dalje u tom grandioznom horror black izričaju bez devijacija. Konzistentno, i on point. Opet, Black Metal nije baš previše naklonjen inovacijama. Sve je rečeno sa prvom generacijom izdanja i sve nakon toga je pitanje što ćeš uzeti od kojeg da bi sklopio svoju cjelinu. Zato i ovom albumu treba pristupati izrazito konzervativno, očima otuđenog mizantropa koji negdje u gorju cijepa drva kako bi se ugrijao u svojoj, internetski i prometno nepovezanoj brvnari. Ova stvar sa svojim srednjim dijelom me nekako asocira na omiljeni mi album Judas Iscariot-a 'distant in solitary night', što je svakako kompliment, iako je ova materija puno razrađenija, i vokali nisu čisti Abbath kao što je to slučaj na spomenutom albumu.

'Succubare', treća stvar je čisto dark ambient komad gdje je Black Metal bačen u pozadinu kao jedan u asortimanu utjecaja, dok na četvrtoj 'Ephialtes' najviše dolazi do izražaja Morgulovski dio koji sam ranije natuknuo, jer je najgrandioznija na albumu i najviše evocira na takve bendove koji su bili više inspirirani napuštenim sanatorijima negoli nordijskim krajobrazom. Epilog ovog albuma, u vidu 'Incubatio' je najmonumentalniji dio albuma, isto počinje ambijentalnim uvodom koji se pretvara u bestijalnu Black Metal blast beat deračinu sa ciljem da otjera slušatelja u najmračniji dio autorove psihe, tamo ga baci u okove i izvodi tko zna kakve neznabožne eksperimente. Po nekakvoj tendenciji ovu bih pjesmu usporedio sa Tartaros-ovim 'Dark Psychotic Castle' albumom.

Album vrijedan pažnje u svakom pogledu, koji doduše ne probija niti jednu granicu subžanra, ali koji uspješno evocira uspomene na neke davne pogotke itekako renomiranih uzora. Kad već Borgiri ne mogu napraviti ništa vrijedno pažnje, i kad je već Cradle of Filth postao totalna sprdačina, ovaj album dođe kao dobrodošao fiks crnila ispod noktiju koji grebu po unutrašnjosti lijesa, očajni da se iskopaju iz rupe u koju je slušatelj živ zakopan. Konzistentan, ali ne i jednoličan album, vrsno posložen iz neke aranžerske perspektive, sa vrhunskom atmosferom što je u blackerskim albumima glavna misao vodilja. Pun pogodak za ovu zimu koju ćemo kako sada stvari stoje, provesti opet u nekoj karanteni izolirani od svijeta i svijetla, zaboravljeni u kripti svojeg mikrokozmosa i prepušteni demonskim vriscima blackerske izvrsnosti.

Popis pjesama: 1. Somniloquy, 2. Pnigalion, 3. Succubare,4. Ephialtes,5. Incubatio

ocjena albuma [1-10]: 9

marko šiljeg // 20/11/2020