Majstor noćnih mora se vraća sa novim albumom projekta Akhlys, čiji sam vrhunski album "Melinoë" već imao zadovoljstvo recenzirati na ovom portalu (www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30206). Inače nisam preveliki ljubitelj američkih bendova koji sviraju norveški stil, ako ne računamo naravno legendu Judas Iscariota koji je to radio odlično, ali ovaj projekt je toliko dobar da jednostavno nisam ostao imun, usprkos modernoj produkciji i optužbama za kriptofašizam članova. Mislim Black Metal je, sigurno neće bit liberali ili buržujski socijalisti, a da se vodimo političkim uvjerenjima vjerojatno bismo mogli prekrižiti 75% cijele scene, a i šire, da, čak i neke za koje na prvu i ne biste rekli (Obituary su navodno teški rasisti koji u jedinici vremena izbace više rasnih afro termina i od gangsta repera). Uglavnom nakon prošlog izvanrednog albuma evo meni opet black metal poslastice pa da ne serem puno u uvodu: 'The mask of night-speaking' otvara album grandiozno, inkorporirajući intro u svoj prvi dio, i odmah sam zatečen zvukom gitara, koje ne znam bih li nazvao static noiseom ili kao da je distorzirana elektronika kakvu bi radio Dissecting Table, primjerice na stvari 'When the light streams into the soul'. Korak dalje od posljednjeg albuma, ali nisam baš siguran da je u boljem smjeru. Bilo kako bilo stvar se nakon tog početnog dijela razvija u očekivani mračni black metal nabijen neuroznim lead dionicama koje stvaraju tjeskobnu atmosferu, što je svojevrsni trademark benda, no u odnosu na prošli album nisam baš oduševljen. Sami stil ne donosi ništa novo, dok u pogledu zvuka dobijam dojam da je sve ovo stepenicu ispod. Pred kraj pjesme prigušene klavijature definitivno popravljaju sliku i ako mene pitate- moglo ih je biti i više da prekriju ovaj zvuk gitare koji je ili toliko sirov, ili toliko uništen u masteringu, ne mogu se odlučiti.



'Maze of Phobetor', koja je bila najavni singl za ovaj album, počinje odmah sa blastom, nema labavo. Kako su prisutne i kavijature svakako zvuči odlično, kratki break i prijelaz u sporiji riff koji je odličan. Pošto sam se navikao na ovaj zvuk gitara sve ide lakše. Versovi su odvojeni jednim laganijim breakom, da bi stvar skrenula u malo monumentalniji riff, ali ništa van gabarita albuma ili strukture koju bi čovjek i očekivao. Kaotični riff nakon toga opet kao kratki bridge do sljedeće sekvence sa klavijaturama. Odlična stvar koja fino šalta između svojih aduta. Riff koji potom slijedi je oda ranoj norveškoj sceni, ali se stvar vraća na svoj trademark zvuk nakon tog kratkog dijela. 'Through the abyssal door' izranja iz grandioznijeg zla od protekle stvari, da bi se nastavila riffom koji je opasno bizak Mayhemu, ali upareno sa klavijaturama i zamaskirano navedenim masteringom to manje dolazi do izražaja. Stvar protiče u sporom grandioznom štihu do svog kraja, a razlike su samo u klavijaturama koje dobivaju na prominentnosti kako stvar odmiče.

'Black geminus' je instrumentalni intermezzo, nakon kojeg slijedi 'Sister silence, brother sleep'; koja nakon inicijalnog grandioznog dijela vraća blastbeatove u igru, mada i ona zapada u srednji tempo za prvi vers. Nakon jednog čak ugodnog dijela za koji bih upotrijebio riječ 'fantasy' vraćaju se lead gitare, dok stvar manevrira unutar tih nekih mid tempo segmenata, opet sa ukusnim ubacivanjem klavijatura na one riffove gdje bi gitare same bile nedostatne. Stvar je relativno duga i prelazi put od tog nekog mid tempa do mračnih blastova do čak melodičnih dijelova, što možemo zahvaliti lead gitarama. Album zatvara pjesma 'Eye of the daemon - daemon I', koja još više nastavlja put u melodičnije vode, što se najviše čuje u dijelovima između pojedinih blastbeat segmenata stvari. Definitivno naj.. ugodnija (?) stvar na albumu ali i najmanje impozantna, osim ako ne volite taj progresivni štih (postoji jako dobar razlog zašto NISAM recenzirao novi Ulcerate). Još jedan bijesni black metal blast i kraj pjesme je fade out.

Iako album ne zadovoljava sve standarde koje od ovog benda očekujem, album je sasvim dovoljan da malo rashladi u ove teške ljetne vrućine. Definitivno mi neće nadmašiti Melinoë, ali nije ni neko preteško razočaranje. Službeni izlazak je 5. srpnja, i upast će mi sigurno u top listu za ovu godinu, mada eto, malo te riff gitare jebu stvar, jer black metal ove škole tradicionalno nema basa, ili ako ga ima on se ne čuje, pa mu zbilja fali neki low end, jer bubnjevi zbog svog visokog pitcha bas bubnja isto nisu neki oslonac ili temelj. Zadnja stvar koja nije na nivou ostalih i taj aspekt ruše kompletnu ocjenu, kao i možda predvidljiva struktura pa me u odnosu na prošli album ništa nije zateklo ili iznenadilo, mada ne mislim da bi to ijednom ljubitelju black metala trebale biti prepreke da uživaju ovom djelcu.

Tracklista: 01. The Mask of Night-speaking, 02. Maze of Phobetor, 03. Through the Abyssal Door, 04. Black Geminus, 05. Sister Silence, Brother Sleep, 06. Eye of the Daemon - Daemon I

Ocjena (1-10): 7,5

marko šiljeg // 25/06/2024