Debi album ovog kvarteta iz Toulousea i nije tako teško za slušati, ali ga je poprilično teško shvatiti. Još ranije smo ih imali prilike upoznati preko zajedničkog EP-ija "3-Way Split Plebeian Grandstand, Bone Dance and Divider" (2011), no on i nije toliko konkretno pokazivao o kakvom ekstremno kompleksnom i kaotičnom bendu je riječ. Album sam dobio sa finim zakašnjenjem od 3 godine, ali ne smeta. Prvotno izdanje je imalo drugačiji omot, no radi se o istom materijalu.

Huh. Nazivi nekih skladbi su posve lucidni: poigravaju se semantikom i lingvistikom, a ako ne sa time, onda upućuju na kontradiktornost, frustraciju, mržnju, ljutnju i paradokse koji izbijaju iz njihovih stihova. Doslovce su sve izmiješali: kako u figurativnom i simboličkom, tako i u zvučnom pogledu bacivši se u analizu mržnje objedinjenu pod zastavom kaosa. Kad se samo promotri crno-bijela omotnica s nekakvim kolcima i užasno nečitkim rukopisom iz kojeg se teškom mukom iščita naziv albuma već se može pretpostaviti da ovdje stoji neko nesvakidašnje djelo.

A onda se zavrti prva, najkraća pjesma čudnovatog naslova "Kata ton aimona eaytoy" od koje se ne zna šta je košmarnije - njen naziv ili statički instrumentalni sadržaj. Izranja iz mračne gitarske noise/black distorzije, te se pretapa u još jedan bizaran naslov "Ordo ab chao" (poglavlje kaosa) u kome počinje rešetanje sa hardcoreom punim nereda, breakova, urlikajućih vokala, pada dinamike i ponovnog dizanja tenzija do nivoa mathcorea. Svaka pjesma im je rascjepkane građe u kojoj bubnjar Raphael i gitarist Simon imaju pune ruke posla. Čas su u hardcoreu, čas u noiseu, pa u niskim black štimovima, pa u najbijesnijem punku ("Nice days are weak"), a imaju izleta i u tromije tempove koje naglase mučno teškom i olovnom atmosferom koju dodatno zakuhaju ekstremnim neandertalom i kompleksnim aranžmanima. Frontmen Adrien vrišti na engleskom, a u "Mein kopf ist meine heimat" se djelomično okušao i na njemačkom.



"Easy to hate/ hard to define" je puna gitarskih šuseva, te je kao i svaka pjesma nabijena nevjerojatnim ritmičkim ludilom mada se iza paravana osjeti da su u igri ustvari tromiji tempovi koje Raphael nadogradi brojnim prelazima s čestim izletima u pomahnitalo nabijanje. U istoj pjesmi su još nadosnimljene i gitarske tremolo dionice koje su razvučene na 6 abnormalnih minuta. "Pie in the sky" je mračni gitaristički disonantni predah prije završnice u kojoj prvo dolazi najdulja "Don't expect much from the worlds end" s tromim uvodnikom nadograđenim Raphaelovim kompleksnim ritmičkim zahvatima. Pjesma u principu jeste troma što se otkriva u drugom dijelu aranžmana koji se pretvara gotovo u doom/black, a onda u finišu albuma slijede dvije konceptualno povezane skladbe "Are you angry (…)" i najtromija "(…) Or boring" pune šizoidnog kaosa izmješanog s tugom, bijesom, bolima i depresijom.

Možda ova posljednja i nije najsretnije riješenje za završnicu jer svojom tromošću anulira čitav bijes, kaos i paradoks koji vladaju albumom. Tehnički su ovi momci vraški nadareni s gustoćom riffova i neuhvatljivih ritmova koji neprestano izbijaju 'up and down'. S te strane imaju neke od vitalnih karakteristika Converge - nepredvidljivost košmara, no više su u punku negoli u metalcoreu. Po svim prikazanim performansima Plebeian Grandstand ima sve šanse postati značajan bend u ovom kaotičnom žanru dok situacija oko njih još jače provrije. Za sada su marginalan bend, no za tko zna što ih čeka u budućnosti ako ovako nastave.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 12/05/2013