home > mjuzik > Lowgazers

kontakt | search |

PLEBEIAN GRANDSTAND: Lowgazers (Throatruiner Records, 2014)

Šta je to na crno-bijeloj omotnici? Da li pogled ispod rešetaka šahte kanalizacije, okno tamnice, uredno istesani kolci s omotnice debija "How Hate Is Hard To Define" (2010), neki mističan simbol ili činjenica da im je ovo 4. izdanje za Throatruiner Records? Dio neke tarabe ili plota sigurno nije. A možda i jeste. U undergroundu i širokoj mašti umjetnika koji nije sputavan nikakvim zakonima show-biza može biti svašta.

Jasno jest da Plebeian Grandstand nisu izumili novu glazbu, ali moguće novi žanr jesu. Pošto ih je napustio originalni bubnjar Raphael i došao Ivo iz bendova Stuntman i PAL, dobili su još opakije blastbeatove stvarajući abnormalan kaos koji proteže black metal, hardcore i sludge. Istovremeno, stvarajući nevjerojatan konglomerat buke, tutnjava, galopa i općeg, naizgled tehničkog meteža, njihovi ritmovi i tempovi su ustvari tromi, a gitare eksperimentalne. Simon s gitarom izbjegava klišeje stilova, riffova, solaža i orijentira se na atmosferičnost i ekspresije, a ritam sekcija održava neku čudnu magiju ekstremne brutalnosti preko koje frontmen Adrien vrišti vanzemaljskim, paklenim intonacijama. U svemu tome provlači se nivo svijesnosti suprotan shoegazerima. Disonante i periodi su neprekidno u kontradikcijama brutalnosti i agresije, a opet im je glazba unatoč žestini vrlo smirujuća, pa nije nikakvo čudo da su album nazvali "Lowgazers". Tog 'gazer' štimunga ima u izobilju, samo kažem, suprotan je 'shoe' patetici.

Shoegaze i lowgaze se na hrvatskom jeziku mogu slobodno prevesti kako kome paše, recimo meni za shoegaze odgovara 'cipelaši' kada su MBV, Pale Saints, Slowdive, Ride i ekipa svirali pognutih napušenih glava gledajući si više cipele nego li publiku. Bilo je šmeka itekakvog. A ovi Francuzi iz Tolousea gledaju svoje niske black štimove pune psihodelije, mrakova i morbidnosti spojivši ekstremne oblike dark/gothica i dobar dio eksperimentalne i gitarske noise scene. Nazvao bih ih 'niskaši' jer praktički od etike black metala imaju samo niske štimove i ništa više. Ajde i vokal je tu negdje.

Ali taj spoj, isto recimo kao i u slučaju Sonic Youth koji su u počecima kombinirali loše sviračko umijeće s eksperimentima, punkom i post-punkom naposljetku je prepoznato kao noise-rock mada su u taj fah tokom 80-ih trpani i oni koji praktički s noiseom nisu imali puno zajedničkog niti su ga kasnije uopće prihvatili (Bauhaus, Can, Einsturzende Neubauten, Pixies, Arsenal, Black Flag, Cabaret Voltaire...). Radi se samo o stilskim dosjetkama i inovacijama, a ovaj četverac je usmjerio svoje kreativne sposobnosti da iz žanrova koje je peglao u posljednjih 6-7 godina dotjera jasan vidik onako kako njima to odgovara: u figuru koja prije svega manipulira harmonijom ekstremne snage jače od deatha i speeda, a oblikovanu kroz nevjerojatno pravilno odmjerene taktove, a ne ritmove. Takt i ritam nisu iste mjere. U jednom taktu može biti nebrojeno mnogo ritmova: ritam određuje tempo i tip ritmičkih naglasaka, odnosno broj udara po taktu. Oni su taktove razvukli, a na nekim mjestima su ih sabili upravo time tvoreći melodije i harmonije. To jest, raščlanili su sve te žanrovske karakteristike svojih ranijih faza i stvorili svoju filozofiju rocka, metala, hardcorea i sludgea koja jest čudna i kaotična odudarajući od svega što se podrazumijeva pod tim terminima.



Pjesme osim po ovim karakteristikama s različitim varijacijama obiluju i s konstantnim minimalističkim friziranjima. Uvodna "Thrvst" se giba unakrsnim harmonijama s nekoliko uspona i padova s kojima u principu tutnjava ne jenjava, ali ona i nije toliko bitna koliko rad Simonove gitare. Već samo ta kompozicija koja odlazi u fade-out s dugotrajnom atmosferičnom dark-wave/noise atmosferom je pravo remek djelo za sebe. Vrijedi posebno spomenuti da je album snimao i producirao naš znani lisac Amaury Sauvé (Birds In Row, Calvaiire, Death Engine...) povezavši gotovo sve pjesme u jedan neprekinuti niz ostavljajući dovoljno prostora za atmosferično mračne prelaske iz kompozicije u kompoziciju. "Endless craving" rešeta do 1.30, a onda prepušta mjesto razrovanoj pslihodeličnoj sludge seansi koja traje skoro naredne dvije minute, pa se nastavak aranžmana poigrava varijacijama bržih i sporijih tempova s mnogo eksperimenata u kojima je zaista teško odrediti da li sviraju tromo ili opako brzo jer Ivo daje abnormalne blastbeatove na koje u završnici Simon dodaje i nekoliko uspjelih tremola. "Flail in the bliss" je najbijesnija, te također pokazuje značajke kompleksnog pristupa s usponima i padovima, a kad se već pomisli da su sve pjesme urađene po ovakvom klišeju, dolazi insinuacija na naslov u kome se pojašnjava što je to 'lowgazer'.

"Lowlifer" je pjesma o niskobuđetnom čovjeku, siromahu za kojeg nitko ne pita i društvenom sistemu se jednostavno živo jebe za njega. Od sve tri prve uvodne je najsmirenija, te ima uz agresivne performanse i detalje post-punk/post-hardcore i post-metal karakteristika. Čak je u nekim momentima i 'plesna', sadržavajući obavezan sludge/doom dio. Jako je interesantno da kada se odmaknete od zvučnika u recimo drugu sobu slušajući ovaj cijeli album da neprestano čujete ono o čemu pričam - melodije i harmonije idealno uklopljene u vrlo agresivnu infrastrukturu.

Sredina albuma pripada iznimno mračnom kratkom instrumentalu "Relief of troth" kao da je izvađen iz dark-wave/ post-industrial/ ambient-noise/ drone šarže. Nema bubnjeva, niti klasičnih riffova gitare, samo su prisutne disonante zvukova i udaljeni halovi (disanje možda), a'la Throbbing Gristle + Coil. A nakon tog predaha dolazi tromo prosvijetljenje "Svn in your head", pravi lowgaze doom/sludge koji (možda) znači 'sun in your head'. Izlazak sunca. Moćan drone komad iz pakla u kome jedan takt (a ne ritam) iznosi po 20-tak sekundi, otprilike.

Završnica pripada bijesnoj "Aimless roaming" u kojoj ne štede niti punk, a niti hardcore na black način, Adrien se u njoj dere i vrišti kao nikad prije, središnjica je ponovno u sludgeu, pa čak i u gothic/ post-punku/ post-rocku/ post-metalu s galopiranjima i krešendima. Posljednja i najdulja "Murk diving" (skoro 7 minuta) u prvih 1.30 šiba opaki black, pa usporava u umjeren tempo de-kompozicijski se nakratko razbijajući uhvativši se u nevjerojatnom 'pop' klišeju. Ne govorim to bezveze. Evo dio od 2.35 do cirka 3.25 su repeticije koje mogu upecati 'na prvu' svakog tko voli black metal i pop glazbu. Poslužili su se kompozitorski izvrsnim štosem u ekstremnoj varijanti i kad bi bilo takvo vrijeme da na radio programima slušamo daleko žešću muziku od najžešćih The Prodigy, te da je svima Sepultura recimo dio kulture poput The Rolling Stones, onda bi ovo prošlo kao faktički dobra i puno bolja stvar. Ali stvari tako ne stoje. To je samo taj jedan kratki dio u pjesmi, dok je završnica vrlo morbidan sludge/doom obasut psihodelijom i finiširanju cijelog djela 'grande finalem' gdje po prvi puta na čitavom albumu jednu dionicu u potpunosti preslikavaju. Upravo tu koja ima 'pop' karakteristike.

Da li je ovo dobar album? Naravno, ali je i više od toga. Plebeian Grandstand su dogurali do klimaksa. Fokusa kreativne karijere. Stvorili su svoju glazbu, svoj stil i svoj žanr. Može se ovdje puno toga pronaći što sve nisu upleli, ali mišljenja sam da na ovako energičan, agresivan i kompozitorski pribran, te koncizan način, momentalno u svijetu ne postoji niti jedan veći ili razvikan bend, pa čak niti svima omiljeni Converge ili The Dillinger Escape Plan. Ovi Francuzi rade nešto potpuno drugačije i tehnički i taktički mada su u pristupu, nebitno je, vrlo slični. Rovaju po vlastitim idejama. Avangardni su i posebni. Nisu niti metal, niti rock, niti hardcore, niti black kojeg imaju najviše. A niti post s mnogo nastavaka. Eksperimentiraju onako kako slikar miješa boje da bi napravio ono što želi.

Lowgaze. I know what is it and I like it!

Naslovi: 1.Thrvst, 2.Endless craving, 3.Flail in the bliss, 4.Lowlifer, 5.Relief of troth, 6.Svn in your head, 7.Aimless roaming, 8.Murk diving

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/03/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*