Ne može se reći da Andy LaPlegua nije frontmen pun mušičavosti. U jeku rada na prethodnom albumu "This Is Where Death Begins" (2016) posvađao se s glavnim meštrom za elektroniku Z. Marrom, još ranije je deportirao gitarista Abbey Nexa i klavijaturista Tiffany Lowea pa je album bio šuplje izdanje koje nije niti brojna baza fanova najsrdačnije prihvatila. S novom postavom od dva bubnjara/ udaraljkaša (Will Spodnick i Dane White), te ne tako starim prvotimcem, gitaristom Eric 13 (radi s njima od 2014.) je uvelike okrnjenog starta ušao u novu epizodu studijskog stvarateljstva. Ali, niti ovom prilikom nije prošlo bez trzavica: u studiju su mu elektroniku kreirali Nick Rossi i Elliot Berlin, međutim i oni su ga napustili, a dugogodišnji bubnjar Joe Letz je odustao već nakon nekoliko odrađenih probi. Službeno, kako tvrdi LaPlegua, želi početi novi život trezvenjaka i posvetiti se obitelji, ha… A album, evo deveti po redu ponavlja uobičajene boljke pozerstva koje se svim silama trsi iznjedriti nešto epohalno važno, značajno i nadahnuto kurentnom sadašnjicom u kojoj se, uzgred, mnogi opeku kao na vruće krumpire pokušavajući simbolizirati angažirani i osviješteni kodeks iz nekog drugačijeg rakursa kakvog još nitko nije predočio. I baš u tome i jeste glavna klopka: koliko LaPlegua ima drskosti suočiti se protiv sivih eminencija, toliko istovremeno zaboravi, smetne s uma, a i opčinjen samom fantazijom egocentrizma ispred fanova (a možda i ispred ogledala), traži kroz površan kritički komentar puno zadovoljstvo, ono koje očekivano može fluktirati u slučaju najvećih pozera industriala - Rammstein.



Taman na razmeđu takvih plitkih ideja i onih mračnijih što dopiru iz morbidnijih strasti Ministry, Nine Inch Nails i sve manje atraktivnih Marilyn Manson, ovaj album se sve blijeđe konfigurira kroz underground koji je još koliko-toliko bio prisutan na prethodnim izdanjima. Dakako, glazbena slika i nije toliko problematična: žestoki komadi "Hate like me" i "Broken united" (objavljena još 2017. s Letzom) bacaju industrial skoro do figura metalcorea, a "Guns at last dawn" i do hardcore-punka, da bi se potom sve preselilo na dobro znani im teritorij aggrotecha kroz Cabaret Voltaireom ozarene "Lobotomy", dubstepom "One fire" i "Understand", pa uobičajenog laganijeg teatralnog gothica "Bottle of pain", čak i dašak disco/house EBM-a "Last days under the sun" uz nezgrapnu obradu "California über alles" Dead Kennedys naguravajući se svom silom točno ciljanom auditoriju koji bi ga shvatio za ozbiljno.

Tja, materijala doduše ne manjka. Svaka od 13 priloženih pjesama ima drugačiju stilsku postavku i tu se ne može nešto prigovoriti koliko tom idilično i kurtoaznom gardu napucanom socio-političkim 'hypeovima' punim okolišanja, a i očite nespremnosti da se zaista kritički i konstruktivno progovori o Americi u vrijeme Trumpa. Jer, sve se doima kako LaPlegua poput mnogih ostaje zbunjen i medijima i političkom zavrzlamom ne davši nikakav dosljedan i adekvatan doprinos. A čak se niti ne opredjeljuje što, pak, opet ne znači da uživa u tome da oko sebe ima inspiracije napretek izuzev prividne bidermajerske dramatizacije u kojoj nikako da se dogodi značajniji čin.

Naslovi: 1.Intro, 2.Hate like me, 3.Broken united, 4.Guns at last dawn, 5.Lobotomy, 6.One fire, 7.Bottle of pain, 8.2045, 9.Interlude, 10.Understand, 11.California über alles, 12.Last days under the sun, 13.The other

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/06/2019