Na Combichrist uvijek možeš računati da će rasturiti prostor. Zapravo sa svakim novim nastupom pronalaze nove načine kako podići pod. Nije bilo drugačije niti ovaj put, iako bi netko tko je slučajno nabasao na prvu pjesmu mogao pomisliti da se radi o death metal koncertu. Naime, bend se ovaj put osim standardnih bubnjara i tipa na mikseti sastojao od gitarista i basista.

Tako je Andy prvu pjesmu We Were Made to Love You odvrištao sa nekakvom crvenom dartvejderskom maskom. Dobro, za one koji prate rad benda, već je na Making Monsters bio očit pomak sa aggrotech/EBM prema electro-industrialu dok su na soundtracku za Devil May Cry i najnovijem We Love You gitare u nekim slučajevima postale ravnopravne sa elektronikom. Kako ne bi iznevjerili ekipu koja je došla zbog starih stvari, odmah na početku su odsvirali par starih uboda poput Today I Woke up to the Rain of Blood, Blut Royale, This is My Rifle i nova Can't Control sa kojima su dobrano rasplesali ekipu i pokazali zašto su već godinama na vrhu electro scene. Zbog korištenja gitare i basa, zvuk je bio malo prljaviji nego na prijašnjim nastupima što je samo poboljšalo doživljaj dajući mu dozu neposrednosti. Uslijedila je nešto laganija Throat Full of Glass da bi nakon nje odsvirali malo novijih stvari gdje je gitara bila u prvom planu. Tako smo dobili Maggots at the Party koja zvuči gotovo veselo te himnične Denial i Never Surrender koje vuku na Marilyn Mansona kada je bio pod patronatom Trenta Reznora. Kako se set već bližio kraju, trebalo je završiti sa praskom, pa su sa Get Your Body Beat i Shut up and Swallow doslovno raspametili ekipu. Za sami kraj su ostavili još jednu novu death metal rokačinu Love is a Razorblade. Naravno, vratili su se na bis i odsvirali Fuck That Shit i What the Fuck is Wrong With You nakon čega se znalo da je stvarno gotovo. Uglavnom nastup je bio odlično zamišljen sa snažnim početkom, nešto drugačijom sredinom i još snažnijim završetkom. Andy je zvučao odlično, stalno se kretao, animirao publiku dok bi od ostatka benda izdvojio neumornog dugogodišnjeg bubnjara Joe Letz-a koji je takoreć' vodio cijeli show. Veliki pogon je bio negdje oko dvije trećine pun sa uobičajenom ikonografijom za ovakav tip nastupa. Tako je sve bilo puno korzeta, kožnjaka, lanaca i ostalih sličnih odjevnih i neodjevnih predmeta kao i ekipe koja kao da je ispala iz Fallout-a. Cijeli koncert je odradila na zavidnoj razini stalno se gibajući. Što reći, još jedan očekivano odličan nastup i nadajmo se da pri organiziranju sljedeće turneje ovaj nešto manji broj posjetitelja neće spriječiti da nas opet posjete. Kao predgrupa nastupio je William Control. Svira future pop zasnovan na sintiću nalik na Covenant ili Apoptyma Berzerk. Posjeduje ugodan vokal koji podsjeća na Peter-a Murphy-ja. Pjesme su mu malo bržeg ritma sa melodijama koje vuku na OMD, ali ništa novo niti originalno. Nije loše, ali trebat će puno više od toga da se istakne na bujajućoj synth-pop sceni.

tomislav // 17/11/2014