Taman kad sam ih nahvalio za prethodni album "Život je lijep" iz 2017. (majko mila, pa zar su prošle već 2 godine?) kako vjerojatno ovaj lucidan bend stacioniran u Malmö-u (po srpski Malmeu) počinje novu, glazbeno dorađenu fazu karijere, zbilo se minimalističko kompresiranje. U postavi su ostali samo Erol Gaši (vokal, gitara) i Ivana Đida (vokal, bas gitara), a na ovome šestom radu snimljenom u proljeće 2018. su se uputili u noise s mnogo dekompozicijskih razbijačina kao da su se Thurston Moore i Kim Deal odvojili od bubnjara i drugog gitariste Lee Ranalda. Muzika im je na ovih nepunih 45 minuta štura improvizacija, a takva je i lirika. U oba slučaja kao da sviraju, izvikuju, stenjaju, dahću i vrište ono što im u dotičnom trenutku padne na pamet, no to nikako u kompletu ne funkcionira loše, ali niti neoriginalno poput tonske probe sa slobodnim hodovima u kojima ima i zanimljivih psihodeličnih jamminga (uvodnik u najdulju "Upaljači gore"), razmrdanih punk riffčina ("Dođi i udari me opet"), režavih disonanti a'la "Anthrax" Andy Gilla (uvodna "Dolazim"), sitnih i kratkih staccata ("Sing the blues")...



Čitav ovaj performans i jest nastao na licu mjesta bez ikakve pripreme: uglavnom Erolove sarkastične umotvorine djeluju kao da se netom opasno posvađao sa ženom jer nije mogao gledati neku svoju omiljenu TV emisiju, a ona je htjela gledati "Farmu" gdje se seljak ženi, "Big Brother" i kojekakve sapunice, nije bilo seksa, pa se tražio kokain, ecstasy, alkohol, a sve je to rezultiralo pomahnitalom lirikom, recitacijama o svemu i svačemu od politike, glasovanja, akcijskih parola iz trgovačkih lanaca, sprdačina na koncertnu etiku rock bendova koji dolaze na binu samo da bi vidjeli cure nahranivši ego vlastitog kulta međunožja... Sve to me ponovno podsjetilo na bend mojeg dobrog frenda Bađeta - Graditelji Bolje Budućnosti - Muzička Sekcija (upravo tako su se zvali) koji je djelovao u drugoj polovici 80-ih i uspio održati jedan koncert u zagrebačkom KSET-u negdje početkom 1989. na kome sam bio prisutan i crko' od smijeha. Em' su bili pijani ko' smukovi, em' su se raspadali u svirci, em' niti jednu pjesmu nisu uspjeli odsvirati onako kako su je vježbali jer je stalno netko pod djelovanjem maligana ubrzavao da je svaka stvar okončavala u totalnom kaosu, a tekstovi nisu ništa odskakali od ovakvih Erolovih improvizacija, jedna se zvala "Dan kad sam ubio Židova", ha-ha-ha... E, da. Drugi dio ovog neprijeporno šašavog sessiona je nešto stabiliziranije stanje stvari mada se baš i ne zna kakve su im se to ideje vrzmale po glavi - "Idemo" poziva na neku putešestviju u nepoznato, ali bitno da se nekud ide, valjda čim dalje od žene i kuće, spomenuta "Sing the blues" je jedina na engleskom s, dakako ironičnim cinizmom ka onim dosadnim blueserima koji se žale na sve i svašta jer moraju protestirati mada i ne znaju najtočnije zbog čega protestiraju jer su se isprotestirali i nažalili tijekom proteklih 100-tinjak, a i više ljeta, a završna "Odsustvo reakcije" kao da je epitaf za ljubljenu nakon što je izgubila sve komunikacijske spone na mobitelu i ostala bez omiljenih 'lajkova' na facebooku.

Ha, pa ovo ništa nije degutantno kao što možda na prvi pogled djeluje. Mada bez ikakve uvježbanosti, ovdje je sasuto drvlje i kamenje sa znakovitim simbolikama misaonih metamorfoza koje su se kotile na račun frustracija. Ispušni ventil je dobrodošao u ionako nakrcan Erolov sarkazam kao popuna diskografije vjernim fanovima da se za ovakav otkačeni projekt nastao na licu mjesta ne treba biti striktno angažiran poput Damira Avdića koji mjesecima i godinama brižljivo kuje svoje stihove i riffove. Ovo je skroz slobodno i neopterećeno konvencionalnošću, odlično snimljeno, duhovito je i prikazuje vječito buntovnog i razjebanog rock-punk umjetnika onakvim kakav jeste.

Naslovi: 1.Dolazim, 2.Dođi i udari me opet, 3.Neadekvatan san si bila, 4.Bačelor idol, 5.Upaljači gore, 6.Idemo, 7.Sing the blues, 8.Odsustvo reakcije

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/04/2019