Intriganta je ta ironija tekstopisca i vokalista Erola Gašija. Redovito se šegači s općenitim svjetonazorom promicajući priče na svakodnevnoj, takoreći istinitoj bazi bez obzira radilo se o individualnim ili društvenim razmatranjima. U njegovom kontekstu prvo lice jednine nije nužno iskonsko; on se umije transkriptirati glumačkim performansom u neku drugu osobu i govoriti iz nečijeg drugačijeg aspekta neprestano održavajući kritički stav ciničnog komičara koji je na ovome albumu obuzet lijepotama života, ali onog malodušnog, bezglavog i nerazumnog. Onog kakvog mnogi vode i proživljavaju, a da ga uopće nisu svijesni i uludo ga troše na trivijalnosti ne doživljavajući njegovu stvarnu suštinu. Takvi predstavnici su najbrojniji i uglavnom bezazleni: život im lijep kada si slijep, sjede pred ekranima, opčinjeni su internetom, mobitelima, medijima, suvremenim komunikacijama i kojekakvim blagodatima tehnologije što im udahnjuje pomjereni fokus gledišta izvan osnovnog epicentra poput stada ovaca nad kojim bdije čoban i pas ovčar. Pa kud im taj dvojac sugerira na ispašu, tamo svi glavom bez obzira. S njima se može manipulirati kako god lider prohtije. Može im se servirati svašta da izgleda kao sigurnost u kojoj se ne treba nimalo razmišljati, a ovdje su slikovito kontekstualizirani kao bića za koja nisu zainteresirani ni vlasnici pakla, a ni raja. Oni mogu samo da lete po svemiru... Presurovo bi bilo reći da su dosadašnji albumi ovog trojca skupa s onima kada su nosili ime (The) Urko's bili površni ili slabi. Bilo je među njima i kreativno solidnih, no ometalo ih je osim lo-fi zvuka i svaštarsko brljanje tematikama, dok se za ovaj sa sigurnošću može konstatirati da im je najzreliji i najdorađeniji. Ovdje su sve svoje vještine, znanje i iskustvo kompresirali u robu s minimalnim otpadom. Kako su se kroz karijeru razvijali mic po mic s ne baš osobitim sviračkim umijećem protežirajući eksperimentalniji segment s kojim su radili što ih volja, te se često izvlačili na Erolove poetsko-vokalne teatralnosti, tako su došli do točke u kojoj su savladali ranije greške i mnogobrojne tehničke propuste svevši glazbeni dio u vrlo jednostavne konture koje služe za pratnju konceptualnog libreta tragikomedije što ne bježi od istine. Solidne linije klavijatura s ponekim sintetičkim izvedenicama kontrabasa, flaute, citre, zatim uobičajene kombinacije akustične i električne gitare, te vrlo malo plesnijih, ritmički naglašenih kompozicija izbjegle su dosadašnju zamku spomenute površnosti pretvorivši se u estetiku otkrivajući od broja do broja sklop dinamičke sinergije fabule i zvuka koja je iznjedrila dvije odlične, do sada njihove ponajbolje "Siguran život" i Čas vjeronauke" u stilu The Fall i Joy Division s mračnim aditivima post-punka.



Kada bi se samo te dvije pjesme izdvojile na brisani prostor bez ikakvih saznanja o ranijim radovima, slika 3 Zvuka Budućnosti pred auditorijom bila bi u fahu onoga što se danas često naziva indie-rock. I imale bi potencijala. Međutim, ostatak albuma je dostatni nastavak dosadašnjeg rada koji mnogima baš i ne bi 'sjeo' jer se ne radi o nekakvoj standardnoj 'indie' floskuli. Prije bi se reklo da su te dvije pjesme namjerno bezecirani zgodici prije kraja prvog i na početku drugog poluvremena kako bi se igra nesmetano odvijala u izvitoperenom art sadržaju koji između ostalog ima vrlo zanimljivih crnohumornih poteza poput "Zabava na plaži 1.dio" i "Zabava na plaži 2.dio" o bezbrižnoj mladosti kojoj su proradili hormoni ne shvaćajući da su pijuni bačeni pred klanje. A "Srećan Božić" pak aktualizira zajedljivi fundamentalistički nazor s ironičnim činjenicama.



Čitav koncept lijepog života morbidno je prikazan kroz utopiju shvaćanja krivo postavljenog subjektivizma kome se Erol oporo-hrapavim vokalom ceri direktno u facu. Naravno, nije teško prosuditi da ne govori o sebi jer iz njega izbija debela frustracija prema takvom svjetonazoru počevši od presmiješnog spoken-word uvodnika "Govor" s imitiranjem makedonskog Albanca pred Slovencima, onog koji se obreo u deželi i miješa nekoliko slavenskih jezika s vrlo lošom gramatikom sve do posljednje "Atomske bombe" s naglaskom na apokaliptični futurizam čovječanstva. Naravno, ovdje ne treba tražiti perfektne glazbene zahvate, ali prateći bendić (Ivana Đida - gitara, bas, klavijature, kor, Bekim Gaši - akustična i električna gitara, bas, klavijature, kor, drombulje, te gost Beni Neslanović - akustična gitara) minimalistički ukusno i vrlo uredno je nafilao jednostavnu konstrukciju za cjelokupnost artističko-eksperimentalnog pristupa rocku kakav je ranije bio tek iz daljine vidljiv u svojim pokušajima sustavnog napretka. Valja se nadati da je ovo početak jedne sasvim drugačije i dorađenije faze.

Naslovi: 1.Govor, 2.Život je lijep, 3.Mladunče, 4.Preludium za tatu, 5.Zabava na plaži 1.dio, 6.Siguran život, 7.Zabava na plaži 2.dio, 8.Čas vjeronauke, 9.Srećan Božić, 10. :-))#&%%0==$#_!+%, 11.Tata, 12.Atomske bombe

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/04/2017