Tri albuma bosanskog bend-projekta The Urko's kojeg autorski potpisuju Čita, Babijan i Urko snimljena su između 2003. i 2008. negdje u Švedskoj (navodi se Malmo), a po svemu sudeći, riječ je o momcima i djevojkama u zrelim godinama koji su sticajem okolnosti 'trbuhom za kruhom' pokušali pronaći sreću i bolji život u inozemstvu. Ali, stiče se dojam da im nimalo nije lako... Pravim imenima oni su Erol i Bekim Gaši (iz Banovića, BiH), Bajro Beganović, Ivana Djida, Merima Dizdarević i Nikola Narandža. Prva dva albuma su potpisana kao The Urko's, a treći bez 'the', samo kao Urko's.

THE URKO'S - Sabrana nedjela 1 (2011, Slušaj najglasnije)

Mnogi bi zbog lošeg snimka ove radove bili spremni otpisati kao posve bezazlenu demo zajebanciju, međutim, ovdje se nalazi nekoliko prekrasnih potresnih skladbi zbog kojih je ovu kolekciju itekako vrijedno poslušati. Neke od snimaka su digitalizirane sa obične audio-kasete, a u principu su sve vrlo loših lo-fi performansa. Bend kao osnovni trojac nije ništa posebno potkovan niti instrumentalistički, a niti vokalno, koriste akustičnu i električnu gitaru, synth, melodiku, češalj i neke priručne udaraljke (bubnjevi se pojavljuju tek u nekoliko komada), te čitav koncept zasnivaju na sobnom sessionu koji djeluje kao kružok nakon napornog radnog dana gdje izbacuju svoje frustracije oblikujući ih u polu-eksperimentalne improvizacije koje izgledaju kao da su odsvirane i snimljene 'at first take'. Imaju nekoliko osnovnih akorda koje besomučno ponavljaju i otprilike su nalik na nekoliko prvih albuma zadarskog Čopora, gazde Brlog Records, te onoga što je nekda davno radio Matija Habijanec alias Marshmallows.

No, njihovi tekstovi su potresni, te mada su prožeti obiljem zajebancije, prikazuju surovu realnost svijeta u kojem su se pronašli. Najdramatičniji na ovoj prvoj kompilaciji je "Američki san (verzija 1)" koji kroz akustičnu formu prikazuje odlazak mladića s Trešnjevke u inozemstvo koji su sanjali američki san o skupim automobilima, zapadnim devizama, stripovima u bojama, djevojke na štiklama u kratkim haljinama, a sve sa željom da si kupe dio Jadranskog mora, mramornu kuću s fontanom od lavova i velebni automobil. Mada ne navode da od svega toga nisu dobili ništa, prema interpretaciji se može zaključiti da je to ipak bila samo utopija i da žive jedan sasvim drugi život od onog kojeg su očekivali. Druga veoma zdrmana pjesma je "Sada si udata" u kraut-rock maniru sa repeticijama syntha i udaraljki, te nabacanim minijaturama akustične gitare, a veoma je emotivna u pogledu prisjećanja na neku bivšu ljubav koja sada ima princa na bijelome konju, redoviti seksualni život, automobil zavidne kvalitete i nekoliko djece. Glavni lik je izgleda i dalje u nju zaljubljen, te po lirskoj romantici, a i temi, podsjeća na "Promised you a miracle", hit Simple Minds iz 1982. godine. Da im kompletno nije lako živjeti u inozemstvu, prikazuju u kratkoj "U velikom gradu" gdje kažu 'ja sam mrtav u ovom gradu, ja sam živi leš na ovim ulicama, ja sam potpuno sam kao i drugi, u gradu punom automobila/ i svi su tu, a nitko nije, i svi su samnom, a ja opet sam/ ja sam mrtav svaki dan...'. Četvrta skladba koja može uzdrmati kardiogram je akustična piano-bar insinuacija na reggae/blues "To nije sloboda" u kojoj suprostavljaju religiju, moral i etička pitanja prevrćući stih 'to nije sloboda' u 'Bog nije sloboda'. Minimalističkim nizanjem stihova postižu dinamiku i dramatično se bacaju u stanoviti nihilizam 'nema više nikog da me spasi, ostao sam sam, nema nikog da me oslobodi od slobode'.

Na albumu ima 17 pjesama koje su ispresjecane sa tri spoken-word komada "Usmeni" gdje su izvršeni monolozi na teme nacizma, religije i ljubavi, te unatoč lošoj snimci, uočava se da ovaj trojac ima putra na glavi otprilike u onoj količini poput St-a iz Goribor i Damira Avdića, a ima tu puno i Štulića, pa i Mark E. Smitha. Što se stila i glazbenog profila tiče, potpuno je nedorađen, ali se može primjetiti da je ekipa slušala kantautore poput Dylana i Cohena, blues, country, punk, rock alternativnog izraza i reggae, pa tako između ostalog u skladbi "Vojnik - kukavica" zađu u obradu Bob Marleya "Jamming". Kada bi imali prilike dotjerati ove pjesme, te ih snimiti u pravom studiju, ovo bi bio izuzetno poetičan, senzibilan i veoma potresan album.

Ocjena (1-10): 6

THE URKO'S - Sabrana nedjela 2 (2011, Slušaj najglasnije)

Druga kompilacija je puno više politički angažirana, te se može uočiti kako je osim Dylana prisutna i doza The Velvet Underground, pa i Nick Drakea, osobito u pjesmi "Zašto". Glazbeno i zvučno su isti kao i na prvoj kompilaciji u klasičnom kućnom lo-fi maniru, a pjesme su obilato prošarane zanimljivim lirskim dosjetkama, humorom, ironijom i neobičnim aspektima gledišta. "Juriš braćo" je satira na neonacionalizam četnika, balija i ustaša ('juriš braćo, zajedno smo klesali kamen od mezozoika i otkrivali vatru'), "Lukašenko" je, pak, ironija na bjeloruskog predsjednika Aljaksandar Ryhoravič Lukašenka, "Amerika" i "Shengen" samim svojim naslovima već dovoljno govore u kojem smjeru se teme kreću, dok se u skladbi "Gdje sovjetskaja sajuza" pozivaju na rusku tugaljivo osiromašenu svakodnevicu, politiku i natruhe folka. Ovdje se nalazi i obrada Jadranke Stojaković "Sve smo mogli mi", dok su preostale pjesme njihove zafrkancije na različite teme koje ponekad nije moguće skontati jer su uistinu loše snimljene, vokalno 'progutane', obavijene mnogim ekspresivnim izletima u instrumentalističke eksperimente (primjerice "Patuljak" ili "Razgovor sa mr.Charls Darwinom") i tonski posve neuredne, onako kako i doliči običnom zapisu sa audio-kasete. A neke su, pak, impresivne sa kratkim gitarističkim ili synth minijaturama nalik na klasične sonate ("Daleko" i "Pogledaš na sat").

Ocjena (1-10): 6

URKO'S - Planeta gluposti (2011, Slušaj najglasnije)

Ovaj rad je daleko boljih tehničkih karakteristika: snimljen je vrlo čisto, pa i dovoljno glasno, a za razliku od prethodne dvije kompilacije, ima i konceptualnu priču o općenito lošoj životnoj klimi. Sve skladbe su izvedene na akustičnoj gitari uz ponekad pomahnitali vokal nalik na bijesnog i gnjevnog Nick Cavea iz 80-ih, a uz 7 autorskih, ovdje su prisutne i dvije obrade - "Waltzing Matilda" otpjevana na engleskom i sasvim nejasna "Lepe ti je Zagorje zelene" pod naslovom "Lepetije, lepetije" s kojom zaista nije jasno što je ekipa htjela napraviti. Besomučno ponavljaju jedan te isti stih takoreći do šandrcavog ludila gotovo 5 minuta s velikom ironijom, a da li je u pitanju prezir, podsmjeh, impresija, patriotizam, nostalgija ili nešto sasvim deseto, nije baš najjasnije... Ostatak pjesmarice je daleko konkretniji, te kroz nadrealistične tekstove pune metafora i kraćih repetirajućih mantri prikazuju surovu stvarnost radničke klase koja je kontrolirana poput Orwelove priče ovelikom bratu. Mada pjesme nisu dorađene u nekom adekvatnijem kompozitorskom pogledu, vokalne improvizacije im daju sav potreban minimalistički šarm s brojnim (ne)očekivanim eskapadama. Izdvajaju se teme "Siva priča" o olovno teškoj atmosferi iz prizme turobnog šljakerskog života ('ljudi rade i rade, kupe lišće, kopaju rovove, izlivaju metal, radna odjela... zgrade se ruše, nove se dižu... milion duša ispunjavaju te sobice, kupatila i kuhinje... u rijeci potopljeni bicikli... iz samrtničke postelje sve je ravnije i ravnije... horizontala...'), te završna "Zatvor" izvedena kao minimalistička skladba uz pratnju 'klasične' rock postave sa klavijaturama. Ona ujedno prikazuje onu sferu životnog svjetonazora kada je najbolje rješenje zaglibiti u zatvoru koji pruža topli obrok, smještaj i disciplinu ('ne želim izaći do smrti, uzalud me čekaš draga').

Ova sva tri izdanja osim što su sakupljene zbirke demo snimaka, doimaju se kao priprema za 'nešto veliko'. Očigledno imaju šta za reći, a kao paralela se može komotno prizvati Štulić iz ranog razdoblja kada je svirao po ulicama očajnički tražeći bend i angažman za studio. Poznato je da tada nije imao niti kasetofon da snimi sve što je skladao, a da ga je imao, vjerojatnost je da bi te snimke djelovale otprilike poput (The) Urko's.

Ocjena (1-10): 6

horvi // 15/05/2011