Više od 4 godine su prošle kako su The Urko's (ili samo Urko's) realizirali svoj posljednji uradak, živi zapis "Cafe Montag uživo" i onda, kako se čini, okončali tu poprilično dugačku karijeru lo-fi benda koja je javno trajala cirka nešto manje od decenije. Potom su nastavili pod imenom 3 Zvuka Budućnosti i u roku od samo dvije godine objavili 4 albuma (posljednji je "Bluz neorganske materije", 2015) okrenuvši se u znatno zahtjevniji i profiliraniji stilski izričaj.

Ovom prilikom su na 3 odvojena cd-a sabrali 40 pjesama u 3 puna sata s promjenjivim zvučnim performansima gdje osnovicu glazbe drži manje-više samo akustična gitara koji puta pojačana amplificiranim tretmanima ili distorzijom, vrlo rijetko harmonijama klavijatura, efektima svirke na češalj, a još rijeđe ritam mašinom. Ustvari čitav koloplet zvuka drži se standardne akustične kantautorske etike s jednim vodećim muškim vokalom (vjerojatno Erol) koji drži najupečatljiviji kontekst benda-projekta uživljavajući se (i iživljavajući) skoro do iznemoglosti. Na akustična legata njegov vokal dolazi kao pravi rockerski prljavi melem izvrtajući relativno jednostavnije i nonšalantno sročene tekstove u neadertalno-lucidne oblike. Neke od ovih pjesama već se ranije moglo susretati na njihovim izdanjima ("Ćutim smrt", "Religija", "Ljudožder", "Kompleksi", "Mračno doba"...) a kako stvari stoje, ova zbirka snimaka nastala od 2003. do 2009. s pravom nosi ovakav ironičan naslov. Sve je lakše protumačiti i shvatiti kad si star. Elem, ono što se njima, potpisanim kao 'Urko, Babijan, Ćita, Roosvelt i ostali', te onima koji su bili u prilici čuti te snimke u tim datim vremenima prošle decenije činilo kao možda šegačenje u smjeru kataliziranja i kanaliziranja frustracija iz vlastitih dnevnika i memoara kompromitirajući se imaju li one iole nekog artističkog šmeka (kad već nemaju bogati instrumentalistički kolorit), s današnje prizme se doimaju kao osebujne minimalističke kreacije i dokument neobičnog autorskog rada koji je imao nesreću da nije prepoznat od strane producenata za nešto mnogo komercijalnije i na globalnoj ex-Yu sceni prepoznatljivije štivo. Jer unatoč sviračkoj površnosti i totalnoj nekompetenciji s obiljem falševa gotovo svaka od ovih 40 pjesama ima svoje potencijalne vrijednosti, naravno, da su isklesane i popeglane u pravom studiju s nekim producentom koji bi uložio vremena u njih, a moglo se ovdje nagrabljati pregršt ultimativnih himni u autorski jakom legitimnom izrazu na nivou Azre, odnosno ranog Štulića s konca 70-ih koji je svojom pjesmaricom obarao nekadašnje demo rekorde punivši dvorane bez ijedne objavljene ploče.

S moje strane gledišta i doživljaja, ovo je vrlo zanimljiva dokumentacijska zbirka koja je adekvatan obzor na prohujalo vrijeme. I to ne samo benda The Urko's, već i pozamašnijeg povijesnog horizonta od epohe 2. Svjetskog rata, poznatih partizanskih himni, obrada Ivana Gorana Kovačića, autorskih osvrta i komentara na jugoslavenski socijalizam, odrastanje u njemu, urnebesnih prisjećanja na školske dane, kao i posveta preminulim velikanima Jadranki Stojaković (bijesna obrada "Što te nema"), Davidu Bowieu ("Spaceboy"), a i Jim Morrissonu u jednoj od rijetkih pjesama s ritam mašinom "Orator" gdje je iskorištena fraza teme "Five to one".

Naslovi CD1: 1.Ćutim smrt, 2.Orator, 3.Bilećanka, 4.Udarac u glavu, 5.Religija, 6.Ćorav si, 7.Kraj obale crne (I.G.Kovačić), 8.Dnevnik, 9.Budan, 10.Kada sanjaš, 11.4G, 12.Keops, 13.Himna, 14.The world is going down

CD2: 1.Jama (Oči) (I.G.Kovačić), 2.Kompleksi, 3.U centru pažnje, 4.Djevojka, 5.Poslovice, 6.Susreti, 7.Spaceboy (Bowie), 8.Mračno doba (I.G.Kovačić), 9.Fote, 10.Pet plus, 11.Morska balada, 12.Sreća je..., 13.Planica

CD3: 1.Što te nema (tradicionalna), 2.Kanta za smeće, 3.Ljudožder, 4.Moj grob (I.G.Kovačić), 5.Prvak svijeta, 6.Moja draga, 7.Čiko, 8.Rujna zora (tradicionalna), 9.Alla drommer och sover (M.Tistelö), 10.Reci mi šta želiš, 11.Kucnuo je čas, 12.Kašika od zlata (ultra hit!!!), 13.Planeta majmuna + Razgovor sa mr. Čarls Darwinom

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 20/09/2016