Pokušavam se malo skockati, pribrati... Hm, sve mi se činilo da sam pisao i objavio recenziju prethodnog albuma "Battles" (2016, UK no.75, USA no.60), ali nisam. Objavljen je koncem 2016., a ja sam tada toliko bio intrigiran i zauzet s brojnim radovima Matej Krajnca da sam, eto, album spotaknuo s radara, a jako se dobro sjećam da sam ga slušao tako da mi neke pjesme još i sad odzvanjaju u podsvijesti.



Zadnji put kad su se ovi Švedi pojavili na ovim stranicama bila je 2014. godina prilikom recenzije 11., do tada najkomercijalnijeg im albuma "Siren Charms" (UK no.52, USA no.26), a od tada se štošta bitno promjenilo u njihovom zvuku. Imaju novog bubnjara, Amera Tanner Waynea (ex-Underminded, Scary Kids Scaring Kids, Chiodos, Underoath) i basistu Bryce Paula, momke koji su pekli zanat na čvrstim relacijama nekih od značajnijih bendova hardcore/metalcore scene u razmeđu prve i druge polovice 21.stoljeća, a sam zvuk i stil In Flames se navelike izmjenio počevši od spomenutog "Siren Charms". Čini mi se kao da je bilo praktički jučer kad su Anders Fridén (vokal), Björn Gelotte (gitara) i ekipa bili u Boogaloo 26.IX 2011. održavši koncert sa slovenskom Noctiferiom. Tad sam vrlo umoran došao direktno s posla (0.0 promila, ali umoran ko' konj) i upoznao se s Anom Krznarić, sestrom od čuvenog bubnjara Štefa - Stjepana Krznarića (Sane, ex-Stampedo) koja je fotografirala koncert i... zaspao! Ana je nekoliko puta dolazila da me budi u zadnjem dijelu separea jer je imala dobročiniteljsku narav kakvu, valjda nitko nema, te smo nas dvoje taj koncert odradili savršeno dobro što pokazuje i izvještaj, ako ste ga pročitali. A između Ane, Štefa i mene kola jedna sasvim druga priča iz djetinjstva koja sad i nije važna, no možda će jednog dana biti. Ali da sam zaspao na koncertu death ili, tada već bivšeg death metal benda i to trijezan, umoran i izmučen, stoji. Pitajte Anu ako je poznajete. Nego, ovaj brand new 13. album je opet nešto drugačije od "Battles", a ne odnosi se na staru prožvakanu foru s kojom su palili prije nekoliko godina, pa čak i s meni odličnim albumom "Siren Charms". Nije važno nekakvo univerzalno poimanje o metal bendovima koji se prilagođavaju novim trendovima, ljepuškastim dečkićima, tetovažama, bradurinama koje su pustili, odnosno hipsterski uobličenim metal-rockerima 21. stoljeća, ovdje je najvažnija emotivna stvar poetike koja kod In Flames već odavno nije u onom početnom death maniru, onom kojeg sam volio u drugoj polovici 20. stoljeća.



Bend se od samih početaka promjenio otprilike isto ko' i Novi Fosili i Srebrna Krila što su startali kao rock bendovi, a završili u mainstream zabavnjacima; suprotno njima In Flames traže svoje mjesto na komunikativnoj karti komercijalnog metala 21. stoljeća. Mada još nisu postigli objeručke prihvaćeni 'tour de force', ovdje su najbliže tome: čak 4 singla s ovog albuma su uspjeli plasirati na tržište podigavši zavidnu karakteristiku ovakve vrste glazbe da se vrti na radiju što je itekako dobra strana bez obzira na mnoga mrgudna lica i mišljenja da si bend ovakvog kova to ne bi trebao dozvoliti. Jer Jester kojeg spominju u naslovnoj temi, njihova maskota prikazana na omotu albuma kao zastrašujući lik iz horrora je ustvari samo beznadežan klaun-zabavljač proizašao iz egipatske kulture, dvorska luda koju su usvojili Tudorovski Britanaci iz 16. stoljeća, odnosno danas je sinonim za lakrdijaša i pajaca, a bendu služi u vrlo promoćurnu kampanju gradnje imagea što znači da imaju još nešto za reći na račun sofisticirane zafrkancije koja, naoko, kad se gledaju i slušaju moderni metal bendovi, tamo nekom suhoparnom rockeru, punkeru ili neupućenom entitetu izgledaju poput lika i likova ušminkanog, nasapunjenog i mirišljavog Elvisa/ Woody Allena da je riječ o nekoj blesavoj komediografiji. U oba slučaja je stvarnost vrlo bliska. Popularni su i vole jebat' mačku mater. Prvi je kralj rock and rolla, a drugi komedije. Istodobno se jako pašu: ismijavaju društvo iz određenih perioda slavnog američkog napretka i naslađuju se njihovim predrasudama postignuvši vrtoglavu slavu kakvu običan stanovnik planete Zemlje s nekih odličnih umjetničkih predispozicija ne može dosegnuti.



A opet, ako ne isprobaju i tu mogućnost nakon gotovo 30 godina karijere, kad-tad će se pojaviti svjesnost o propuštenim prilikama, zato bolje u ovakvoj prigodi kad su još uvijek puni snage... Elem, singlovi su redom "I am above", "(This is our) house" (s tekstom 'vrištite - ovo je naša kuća, ovo je naše vrijeme da čujemo tisuće bubnjeva'), "Burn" (jedna od rijetkih s Fridénovim growlom) i naslovni "I, the mask", sve komadi u kojima se osjeća ponešto idile one hvaljene im prošlosti, te prikaz, možebitno i lažan, recimo privid kako pokušavaju još uvijek biti 'važan' bend starim fanovima. Sad, pak tu je i ostatak materijala od 9 manje konzekventnih pjesama s kojima se praktički ništa osobito uzbudljivo ne događa u pogledu nekadašnje abrazivnosti: koncipirane su neškodljivom svirkom (poput klavirske balade "All the pain"), zamamnim mainstream 'arena metal/rock' gabaritima ("We will remember"), slatkasto-lascivnim poetikama, te kao što su još prije izjavili da više ne žele raditi brutalno napenalene albume, emocionalna koncentracija je usmjerena na radio-friendly karakter s kojime nisu ništa posebno izgubili na dosljednosti cjelokupnog profila kakvog s uspjehom gaje u 21. stoljeću, ali nisu ništa niti specifično dobili na onoj prepoznatljivosti i originalnosti kakvu su imali 90-ih godina.



Nepravedno bi bilo reći da su vremenom izgubili identitet što se znalo dešavati primjerice Metallici, Sepulturi, Kornu, Machine Head (s posljednjim albumom "Catharsis") ili u rocku U2, Simple Mindsima, pa i samom Bowieju, ali su zato sam metal kao žanr uspjeli približiti širokom auditoriju na neobavezniji i zabavniji način. No, paralelno s time sve ono što je pozitivno u njihovom slučaju ovog i prethodnih nekoliko albuma rađenih u modernom/ alternativnom metal stilu je zapravo lukava obmana da rade nešto veliko i značajno na poboljšanju nove metal scene koja se pretvorila u opći paradoks. Ako ste slušali posljednje albume Bring Me The Horizon, Bullet For My Valentine, All That Remains, Black Veil Brides, Parkway Drive, Asking Alexandria, naravno Linkin Park i Limp Bizkit, pa i Dimmu Borgir i Keep Of Kalessin i Mastodon i tako redom... i sam đavo je pobjegao od nekadašnje đavolske glazbe jer se u njoj osjetio zapostavljen. Jester će biti potpuno oslobođen. I koliko mi se čini, raditi će vama po volji. Čeprkati po svim vašim emotivnim stvarima tražeći nadahnuće izostavljajući đavla. Moguće, to će biti naredni In Flames...

Naslovi: 1.Voices, 2.I, the mask, 3.Call my name, 4.I am above, 5.Follow me, 6.(This is our) house, 7.We will remember, 8.In this life, 9.Burn, 10.Deep inside, 11.All the pain, 12.Stay with me, 13.Not alone

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/03/2019