Švedski In Flames, respektabilno ime skandinavske scene dolaze nam po drugi puta u Hrvatsku (26.IX 2011., Boogaloo, Zagreb) na promotivnoj turneji najnovijeg desetog albuma na kome su promjenili izdavača, te su ostali bez originalnog gitarista Jesper Stromblada.

Mada se smatraju začetnicima melodičnog death-metala, taj pojam death je uvijek nekako škripao u njihovom slučaju i više je pokazivao karakteristike power-metala s natruhama NWOTBHM, a u posljednje vrijeme skoro da se potpuno okrenuo u alternativni metal. Jedina čvrsta poveznica sa deathom je frontmen Anders Friden koji je na ranim albumima pjevao očajno loše sve dok nije počeo one svoje užasno nemelodične krikove kombinirati sa 'clean' vokalima. Doduše, za death niti ne treba bolji vokal, no u odnosu na vrlo smione i revolucionarne poduhvate gitarista Jesper Stromblada (ok, i Bjorn Gelottea) koji je vješto spojio akustične, amplificirane i električne gitare sa synthovima, Fridenov glas se uklapao posve oprečno, neduhovito, grčevito, potpuno nesimetrično i bez ikakve karizme je upropaštavao gomile odličnih pjesama. Međutim taj 'falš' benda nikada nije smetao njihovim obožavateljima koji spremno tvrde da je In Flames bio najbolji kada je Friden urlao, a način na koji je urlao da je bio originalan, ali samo do 5. albuma "Clayman" (2000). Jeste, i bez obzira kako doživljavali njegov vokal, bend je tijekom druge polovice 90-ih dosegnuo svoj kreativni fokus, donio je vrlo zanimljiv novi zvuk i metalu je udahnuo svježinu, a onda je počeo švrljati po metalcoreu, alternativnom i nu-metalu koji se starim fanovima nije osobito dopao, no upravo su s takvim materijalom srušili do tada nepremostive barijere plasiravši se po prvi puta na britanske i američke liste najprodavanijih albuma.

No, njihov put ka uspjehu je išao sasvim drugačijim tijekom. Prvo su mic po mic ubirali uspjehe u vlastitom švedskom dvorištu, potom u Finskoj, Njemačkoj i Norveškoj, a kada im se sve idealno poklopilo, sa albumom "Colony" (1999) su osvojili cijelu Europu, te umjesto da se zapute na osvajanje britanskog i američkog tržišta, otišli su u Japan gdje su postali jedne od najvećih zvijezda metal scene. Tamo su tokom 2000. odsvirali čak 150 koncerata snimivši živi album "The Tokyo Showdown" (2001), a onda je naglo sve počelo poprimati sasvim drugi smisao kada su kao renomirane zvijezde prihvatili turneju sa Slipknot (+ Dream Theater i Testament). Upravo to iskustvo sa Slipknot navelo ih je da malo po malo počinju radikalno mijenjati vlastiti stil. Njihov pravi komercijalni proboj počeo je tek kada su gotovo iscrpili sve svoje originalne resurse sa 7. albumom "Soundtrack To Your Escape" (2004, UK no.132, USA no.145), a potvrda relativno visokog rejtinga pristigla je dvije godine kasnije sa "Come Clarity" koji im je bio prvi top-100 album s obje strane Atlantika (UK no.67, USA no.58). Deveti album "A Sense Of Purpose" (2008, UK no.54, USA no.28) ih je potpuno vinuo u zvijezde, ali to više nije bila niti sjena onog kreativno napucanog benda od prije desetak godina. I sada kada je izgledalo da će sastav konačno ostvariti svoj definitivan komercijalni 'stadionski' proboj na svim frontovima poput recimo Metallice ili Iron Maiden, stvari su počele ići u krivom smjeru. Prvo je tokom velike turneje početkom 2009. po Japanu, Australiji i Južnoj Americi privremeno odstranjen alfa i omega Jesper Stromblad zbog enormnog pijančevanja (zamjenio ga je stalni 'adut iz rukava' Niklas Engelin), potom je odlučeno da ga se pošalje na lječenje i rehabilitaciju, ali kako ništa nije ispoštovao, početkom 2010. je definitivno izbačen iz benda. Zatim su In Flames imali jednu vrlo čudnu, a pomalo i sumnjivu kolaboraciju sa electro-trance d'n'b zvijezdama Pendulum na proslavljenom albumu "Immersion" (2010) s pjesmom "Self versus self" koja je davala neke naznake da bi se mogli pretvoriti u bend za tinejdžere sklone ovakvim egzibicijama energične elektronike i vrlo jednostavnog melodičnog death-metala. A onda možda i skroz nebitno, budući da im je istekao ugovor sa Nuclear Blast u kome su proveli 15 vrlo uspješnih godina, prešli su u daleko komercijalniji Century Media Records.

I kako to obično biva, sve ove popratne stvari bi se vrlo brzo zaboravile da je ovaj album povratak u odličnu formu, ali nije. Mada je izdavač vjerojatno uložio tko zna kakve sve štoseve uz promotivni info-press, pa čak i podmitio neke vodeće metal magazine (Metal Hammer ga je proglasio albumom mjeseca), ovih nešto manje od 55 minuta po ničemu ne odaje čak niti duh onog benda s početka 21. stoljeća kada su počeli švrljati po alternativnom i nu-metalu objavivši još uvijek koliko-toliko solidan album "Reroute To Remain" (2002). Ovdje tražiti onaj stari In Flames iz 90-ih uistinu nema smisla, a vjerojatno se na onakav zvuk i stil više nikada neće vratiti jer su osjetili kako je vrijeme tog zvuka, barem za njih, neminovna prošlost. E sad, da li je ovo kreativni pad, to je već druga stvar, no iz svega ovoga stilskog previranja unazad posljednja 4 albuma izrodila se ipak jedna pozitivna stvar. Friden je s vremenom poboljšao vokal i počeo je pokazivati smisao za melodije i sluh, te je paradoksno i ironično primjetiti da ono što je u bendu nekad bilo uistinu loše, danas je postalo pozitivnije znatno napredovavši, dok je ono u čemu su nekada kao bend briljirali razbijeno u pretencioznom pomodarstvu radi dodvoravanja američkom tržištu.

Oni 'stari' In Flames nisu rabili kompleksne aranžmane i progressive tehniku, bili su prilično jednostavni i zvučali su europski, no ovaj sadašnji bend s vremenom se pretvorio gotovo u klasičan trendovski alter/nu-metal sastav koji koketira s metalcoreom, rockom, pa i popom, a takvih se u Americi posljednje decenije pojavilo mali milion i to u daleko boljem izdanju. Ma niti to ne bi bilo tako loše da postoje pjesme koje drže visoki kreativni rejting, ali njih gotovo i da nema. Nije da se bend srozao samo zbog odlaska Stromblada, bio je on u kreativnoj banani i na prethodnom albumu s njime u ortakluku, ali je vidljivo da autorska osovina puca na Gelotteu koji se odjednom pronašao u funkciji dezorijentiranog vođe koji ne zna u kojem pravcu da usmjeri zvuk i stil benda premda lutaju već 4-5 albuma u nizu po sličnom teritoriju. Osim što je od glazbe doslovce napravio čušpajz stilova pokušavajući napraviti nekakve velebne kompleksne pjesme, tu se pojavljuje još jedan problem - stihovi frontmena Fridena koji evidentno ima problem s pisanjem tekstova na engleskom jeziku. Doduše, stihovi su gramatički ispravni, ali u njima se osjeća površnost bez nekakvog posebnog raspoloženja što vrijedi za većinu tekstova. Jednostavnije rečeno, komercijalno su usmjereni i pucaju na hitove, a valja spomenuti da In Flames u onoj staroj fazi karijere nikada nisu izbacivali singlove s albuma i nisu pokazivali niti najmanje namjere da neku pjesmu napucaju komercijalnim atributima.

Tako ovdje sve vrvi sa nekim Linkin Park/ Marylin Manson/ Greeley Estates štosevima ("All for me", "Where the dead ships dwell", "Darker times") koji su katkad promješani sa industrialom ("Rope" i kratki spoken-word komad "Jester's door" s kojim bi taman mogli naredni album napraviti poput Depeche Mode), Friden sve češće koristi pjevne 'clean' vokale koji mu daleko bolje stoje, te nekolicina pjesama pokazuje i stanovite elemente gothica, a sve manje deatha koji je ionako uvijek bio diskutabilan u njihovom slučaju (tek djelići kompozicija "Puzzle" i "Enter tragedy"). A što se tiče singla "Deliver us", da mi ga netko pusti uistinu ne bih znao prepoznati da je riječ o In Flames. Rekao bih da je to neki od gomile komercijalnih američkih bendova kojeg ću za 5 minuta zaboraviti. Popistično darkerska "Liberation" uopće ne spada u opus In Flames, taman se može naći u pjesmarici Nickelback i sličnih stadionskih hard-rock bendova koji ovakvu pjesmu napišu poput Parnog valjka. Ma niti to nije toliko loše da čitav album kao cjelina nije razbrćkan i pretjerano nafilan sa sasvim blesavim aranžmanima u kakve se znaju zaputiti demo bendovi kada se naslušaju prvorazrednih progressive, industrial, nu-metal i metalcore imena. A takvih pjesama na ovome albumu ima i previše.

Ipak od svih ovih pjesama tek valja izdvojiti pretposljednju "A new dawn" koja ima starinsku NWOTBHM melodičnu crtu pomješanu sa nu-metal/industrialom, ali Bože moj, u njoj je pompozno nafilana violinska melodija i starinski sympho-rock aranžman kao da su odnekud iskočili Jethro Tull, Yes i Genesis što pjesmu doduše čini raskošnom, ali je posve nezgrapni pokušaj otprilike sličan mnogobrojnim slučajevima kada metal bend želi stvoriti pjesmu poput "Child in time". Potom vrijedi izdvojiti naslovnu "Sounds of a playground fading" koja je koliko-toliko melodično i ritmički posložena ali samo da može parirati američkoj novoj komercijalnoj metal sceni i donekle psihodelična, vrlo kratka gitaristička "The attic" koja zamiriše na amplificirane ostavštine Stormblada. Ali u kontekstu cijelog albuma, ova pjesma je posve neprimjetna.

Šta su htjeli, to su i napravili. Uvjereni da im je ovo 'tour de force' budući da su zauzeli najbolji plasman u karijeri (USA no.27), In Flames su napravili, ha, sasvim očekivani album s obzirom da ih američki stadioni i dvorane mame više od domaće im saune i lijepih baltičko-skandinavskih djevojaka. 'Šuške' se beru, a ne što tamo neki priglupi kritičar piše.

Ovo više nema nikakve veze sa onim bendom kakav je bio nekad. Loše su upili nove tendencije i stilove, a vidi vraga, odlično im ide na račun stare slave. Mogli bi isporučiti još niz ovakvih radova. Sad su tek upali u štos uspjeha.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 19/09/2011