In Flames su raspalili zagrebački Boogaloo i održali fantastičan koncert izjavivši 'vi ste naša najbolja publika na ovoj turneji'. Klasična fora? Ni govora, malo je teže vjerovati da su ovakav fenomenalan feedback doživjeli negdje drugdje.

Skepse i špekulacije o mogućem bojkotu ovog koncerta koje su se čule od starih fanova 'onih' nekadašnjih In Flames bile su potpuno neosnovane. Koliko sam primijetio, takvih starih poklonika i nije bilo mnogo jer je bend pažljivo gradio svoj novi izraz unazad posljednjih desetak godina okupivši impozantnu armadu mladih ljudi, pa i klinaca koji još nisu niti rođeni kada su objavljivani njihovi prvi albumi. Govorkalo se kako će im play-lista biti loša, kako to nije više onaj isti bend, osobito nakon nedavnog odlaska kreativnog pokretača i zaštitnog zvučnog pečata, gitariste Jespera Stromblada, kako je ponedjeljak vrlo loš dan za koncerte, te kako će visoka cijena karte (190 i 210 kn) uzrokovati slabu posjetu koncerta. Ali to su samo bile rekla-kazala poštapalice starih zajedljivih prdonja koji su bend prestali slušati prije desetak ljeta i danas uglavnom niti ne posjećuju ovakve koncerte, ma čak niti da dobiju gratis ulaznice. Začudio sam se kolika se to masa klinaca okupila. S majicama Slipknot, Korn, Anthrax, Dimmu Borgir, Korpiklaani, Nitzer Ebb (!!!), nezaobilaznih Metallica i Iron Maiden, a dakako, najviše ih je bilo uniformirano u In Flames dresove. Nekima od njih ovo je možda bio prvi samostalni izlazak na koncert, neki su možda pobjegli od kuće ili starcima slagali da idu kod frenda učiti i pisati lektiru, garantiram da su se mnoge mlade cure po prvi puta raspištoljile i kupile q-pack pive i svoju prvu kutiju cigareta samo kako bi izgledale 'odraslije', a svi oni su vjerojatno tjednima sakupljali pare specijalno za ovu večer. Sve te mlade face nisam do sada viđavao na sličnim koncertima, te ako je suditi po ovakvom impozantnom odazivu mladih ljudi, organizator uopće ne treba da se brine za budućnost i ekonomsku isplativost sličnih svirki. Evidentno je stasala nova generacija publike koja će zamijeniti (a i pokopati) onu staru gardu koja je počela leđa okretati metalu onog momenta kada su se pojavili 'nu', 'core', 'post', 'groove', 'djent' i slični alternativni fazoni s brojnim inačicama. A isto se tako može reći i za In Flames, barem što se tiče publike u Zagrebu, oni su si stvorili jezgro fanova za budućih barem 10-15 godina. Svirku su pred gotovo krcatom dvoranom otvorili, može se reći, kućni bend Boogaloo-a, slovenska NOCTIFERIA kojoj je ovo već tko zna koji nastup u ovome klubu, a i u ovome gradu (bili su predgrupa In Flames prije dvije godine u Tvornici). Ja sam ih gledao jedno 3-4 puta, a kako su njihove svirke učestale, izgradili su si pristojan rejting da nisu samo ona suhoparna predgrupa koju nitko ne šljivi ni 5%, već da se punopravno mogu nametnuti kao odličan uvod za ovako veliku grupu kao što su In Flames. Slovenci su dobili tu laskavu čast da im budu predgrupa na cijeloj turneji, te su se bez ikakve sumnje sjajno pripremili što je bilo uočljivo u odličnom kontaktu s publikom kada je frontmen Gianni Poposki između pjesama nekoliko puta podigao dvoranu na ovacije najavljujući In Flames. Prema svojem standardnom običaju, posljednje tri pjesme "Catarsis", "Samsara" i "Holymen" otpjevao je iza minijaturnog seta od dva tom bubnja koji su ovaj puta bili povučeni nešto dalje od pročelja pozornice. A na kraju nastupa rekao je 'vidimo se uskoro' što bi moglo značiti da je konačno moguć i neki njihov samostalni ili barem cjelovečernji koncert od nekih sat i kusur vremena jer se doimaju veoma interesantno da se na njih obrati daleko veća pozornost od vječitog statusa predgrupe. IN FLAMES su izašli nakon prilično dugačke pauze u kojoj se detaljno pripremala pozornica što je uzrokovalo masovno nestrpljenje, a samim time i onaj sjajan feedback koji je rastao kako su se pjesme redale jedna za drugom. Koncert su otvorili naslovnom skladbom posljednjeg albuma "Sounds Of A Playground Fading" s kojom su sva ona strahovanja, predrasude i mahom negativni komentari da 'to više nije to' potpuno pali u vodu zahvaljujući uglavnom ovoj mlađahnoj publici koja je sa strašću primila i dva naredna nova broja "Deliever us" i "All for me". Pokazalo se da je 'to' uistinu ono što pali te mlade ljude, te da su novi album upili kao obaveznu lektiru. Bend se na album vratio još samo s pjesmama "Where the dead ships dwell" i "Fear is the weakness" u drugom dijelu koncerta. A što je zanimljivo, sve one stare pjesme, ova publika je primila prilično nezainteresirano... Prva prava bomba bila je skladba "Trigger" iz 2002., a onda su se redali sve sami hitovi od "Alias", "Colony", "Swim" do "The hive" koji im je bio čini mi se najstariji komad (iz 1997) izveden na večerašnjem repertoaru. I bez obzira što su gotovo potpuno izbacili iz opusa sve one nekadašnje standarde iz 90-ih, publika je doslovce padala u trans, pa čak i oni pripadnici stare In Flames garde od kojih većina nikada neće prežaliti fazu prvih 4-5 albuma s kojih je bend odsvirao svega 5 pjesama (tu su još bile samo "Insipid 2000" i "Only for the weak"). A kada je bend krenuo sa "Come clarity", relativno novijim hitom (iz 2006), cijela dvorana je iz sveg srca počela pjevati i skandirati stihove, a ekipa na pozornici se skoro skamenila! Frontmen Anders Friden je prestao pjevati, gitarist Bjorn Gelotte je gotovo odložio gitaru, a ostatak momčadi je prekinuo svirku (Niclas Engelin - gitara i Peter Iwers - bas). Jedino je publiku nastavio pratiti bubnjar Daniel Swenson. Ova petorka se nakratko, ma neću reći zbunila, ali ovakav razvoj događaja da ih publika nosi na ovacijama i grlenim zborskim pjevanjem poput složne armije sasvim sigurno nije očekivala. Na kraju koncerta su s pravom, iskreno i od srca rekli da im je ovo bila najbolja publika na ovoj turneji...

Nakon ovog neočekivanog feedbacka kakvog svaki bend sanja, vidjelo se svašta... Prvo se neka djevojka popela na pozornicu i dobrih 5-6 minuta se slobodno muvala po njoj snimajući za vlastitu kolekciju fotose i video, potom je Friden pozvao sve prisutne da počnu skakati i onda je nastala nevjerojatna ludnica puna 'moshpita', skandiranja i ovacija da ti pamet stane! Po gibanjima mase stekao se dojam da se nalazite na koncertu nu-metal benda, a ne bivših melodičnih metalaca. Ustvari, po ničemu se nije moglo zaključiti da su In Flames bili ono što su nekad bili i posve se može biti siguran da se na onaj stari zvuk i stil više neće vraćati kao što se nije vratila niti Metallica ili Sepultura. Amplificiranih dionica je bilo vrlo malo, no one su ionako postale sastavnim, mnogo kraćim segmentom nekih njihovih novijih kompozicija tako da gotovo nikome nije zasmetao izostanak Jespera Stormblada. Ova nova publika voli In Flames ovakav kakav je danas, a ne onakav kakav je bio u 90-im. To se pokazalo i na samom bisu kada su izvedene "Cloud connected", "The mirror's truth" i "Take this life", pjesme koje ona stara generacija nikada nije provarila, ali zato ova nova jeste. I sad na koncu nije više važno što je nekad bilo kad su danas In Flames pronašli svoju komercijalnu žicu, idealnu hit formulu i nevjerojatno fanatičnu publiku. Moram priznati da se ne sjećam kada sam doživio ovakav fantastičan feedback u ovako relativno malom prostoru na koncertu benda kojeg su zasluženo ili ne otpisali oni koji su ih štovali. Ma gluposti, In Flames tek sada počinju i ništa ne bi bilo čudno da kroz izvjesno vrijeme doguraju do statusa velike, možda čak i stadionske grupe, a pjevanje 'Happy birthday' namjenjeno ovaj puta frontmenu Noctiferie, izgleda da im je preraslo u tradiciju.

horvi // 28/09/2011

> vidi sve fotke // see all photos