To je zapravo bila garažna godišnjica mature. Skupilo se te večeri nešto-više-od-sto domaćih zaljubljenika u zabavan i glasan r'n'r, plus neki koji vole Japan, plus neki kojima su ovi prvi pričali kako su Guitar Wolf super band. I bila je Monika, razrednica. I na prozivci su bili ispred šanka Kolumbo, Goran & Kazuko, ovaj put pojačani za klavijature i vidno nabrijani da budu na visini zadatka. I zvučali su mi bolje nego ikada, mada su Welcomin' Committee In Flames uvijek bili okej. Uobičajeni razgovori u dvorištu o zdravlju, djeci i nekim reminiscencijama na Mitske 90-te, kada smo pohodili Ljubljanu, Ilirsku Bistricu, Kutinu i ostala super mjesta stvorili su atmosferu prijatnog iščekivanja, iako je možda samo par ljudi tamo prisutnih imalo priliku već vidjeti Wolfa, Žaki je puštao muziku…I zanimljivo da je Guitar Wolf do sada uspijevao izbjeći ove nesretne krajeve. A zapravo je bilo stvarno okej: od razglasa, koji je u Močvari (kažu upućeni) sad poboljšan, pa do banda koji je priuštio poštenu porciju upravo onoga što su svi i priželjkivali. UG Wolf ima prekrasno oštećenu (recimo da se radi o donjoj trećini, koje nema…nikad nisam vidio takvu) bas gitaru, daje svoj doprinos bučnom nastupu i skulirano pogledava ispod oka, a odlično i pjeva. Njegov glas nije bio distorziran, i super je izderao tih 2-3 pjesme. Nije se oznojio. Bubnjar Toru je jedan od najboljih koje sam vidio. Moćno i divlje bubnjanje dobilo je za nagradu i crveni grudnjak iz publike, a negdje na pola nastupa je skinuo kožnu jaknu. Onakav bekend udarac po čineli je milina za vidjet&čut, a već standardno začešljavanje uslijedi nakon svake 3-4 pjesme. Rijetko cool bubnjar. A za Seijija nemam neki prikladan opis. Nikad nisam volio čitati natjecanja recenzenata u dočaravanju ludila nekog izvođača, pa neću sad izletati - ostaću kod onoga da je nemoguće prenijeti na papir tu količinu znoja, strasti i energije - pogledajte malo pažljivije slike. Ako uzmemo kao olakotne okolnosti da ima preko 40 godina, da nije imao one megacool pizdarije što frcaju vatru, da nije skinuo jaknu i naočale do kraja, da je ukazao nekom tipu čast doći na stage s njima i sudjelovati u bučnom spektaklu - da, Wolf je najveći dasa. Ma da je samo napravio onakvu piramidu, u nekih 20-ak minuta, japanskom upornošću je iz nekoliko pokušaja uspio iz publike ugraditi Branka Madmena, Kolumba, Darka Bosanca, neku curu…i na kraju se popeti na sve njih sa uzvikom "showtime", da je na početku drugog bisa na groznom engleskom počeo objašnjavati kako bi svi sad trebali ići kući, pošto je sutra "srednja škola" i da je kasno, uz pomoć Kazuko, koja je,kao, prevodila… Da je samo plesao bez gitare i kad-si-sretan pucketao prstima, koristio mikrofon kao nunčake - nema sumnje, on je najveći dasa. A da ne spominjem svirku. 90-minutni presjek karijere: Jet Generation, Invader Ace, pa neke s novog albuma (kojeg nema ni Vrana, a to može značiti da ga nema niko u ZG, xexe), pa Hoochie Coochie Man i Rumble u pakiranju koje ulazi direktno u krv - prekrasno retardirane verzije odsvirane sa užitkom koji se ne viđa često. Tri čovjeka i struja. Fascinacija američkim gaddem rokenrolom. Nekoliko biseva, od kojih je svaki na svoj način super - oćeš par brzih koje razvaljuju mozak i kičmu, oćeš Guitar Wolfa samog protiv svih. Više nego pošteno odsviran koncert, za koji vjerujem da će svi koji su ga odgledali pronaći posebno mjesto u srcu. Nažalost, ovakvih koncerata nema puno, industrija i sve što ide uz nju pravi festivale, na kojima se prodaje sve i svašta i to je okej (čudi me da na ovoj svirci u ponudi nije bilo jet džidža, na webu ima sto nekih čuda). Natpis na Seijijevoj majici "Sell Your Soul" isto je imao svoj razlog. Jebiga, ne znam hoću li doći na slijedeću godišnjicu, ali mi je baš drago bilo vidjeti sve one ljude u Močvari. Hvala Moniki na još jednom SRZ koji mi je spasio život, ono zujanje u ušima do skoro tri ujutro i zadovoljstvo što sam došao iz Vinkovaca radi suludo zabavnog koncerta držaće me još par dana sigurno, a ja se vraćam u budućnost…

tonisaric // 05/07/2011

> vidi sve fotke // see all photos