Jel' to moje uši dobro čuju i vide?

In Flames su na novome, 11. albumu skroz otišli u mainstream, pop, gothic i vrlo finu šminkersku metal/hard-rock glazbu s tek ponekim alternativnim izletima. Pogledajte samo promotivnu fotografiju kako su otmjeni: frontmen Anders Fridén u kariranom prsluku, bijeloj košulji i s kravatom poput nekog hipstera s obaveznom bradom, a bubnjar Daniel Svensson začešljan, također s kravatom ostavlja dojam šalterskog službenika, dok ostatak benda dostojanstveno mirno pozira. Odmjereno i maksimalno skulirano. Poput zvijezda. Može im biti. Oni jesu zvijezde i za to su se izborili tokom više od dvije decenije rada gdje su za stare fanove bili najbolji i najoriginalniji kad su prašili melodični death u prvih 10 godina, a onda se transplantirali u alter/nu-metal i napravili potez karijere. Stari obožavatelji su bili zgroženi, no bend je dobio daleko više mlade publike koja im je s albuma na album bila sve više naklonjenija. Zna se, posljednji album "Sounds Of A Playground Fading" (2011) bio je komercijalni vrhunac karijere dosegavši USA no.27 gotovo se pretvorivši u zvijezde stadionskih razmjera. Održali su sjajan koncert na promotivnoj turneji u zagrebačkom Boogaloo 16.IX 2011. kada je cijela dvorana skandirala "Come clarity", djevojke se penjale na pozornicu, a publika napravila totalni rusvaj s mosh-pitom. Potpuno su degradirali svoj stari melodic-death koji je, usput, malo kome više išta značio. Da. In Flames su definitvno drugačiji bend od onog iz 90-ih i nemaju niti najmanju namjeru se vraćati na stari stil. Otišli su skroz u pravi biznis nevjernim Tomama i zajedljivim kritičarima isporučujući ogromne šamare. Stvar broj 1: Epic Records, podružnica ogromnog Sony koji je nekad bio specijaliziran za jazz tokom 50-ih, a onda kada su dobili Michael Jacksona postali su jedna od najvećih diskografskih etiketa (između ostalog imaju multimiljunske Outcast i Sade). Znaju i Epic i In Flames u šta su se upustili. Stvar broj 2: album je snimljen u legendarnom berlinskom Hansa Studiju gdje su nastala ona remek-djela David Bowiea, U2, Iggy Popa, Depeche Mode, Nick Cavea, Marillion, Killing Joke, Siouxsie And The Banshees, Pixies ("Bossanova"), zadnji R.E.M. ("Collapse Into Now", 2011), Manic Street Preachers, a bome, tamo su nastali i neki od velikih hitova Boney M.

A najvažnija stvar broj 3 jest da Fridén i ekipa nisu imali ama baš nikakve ideje za album, niti jednu pjesmu, niti jedan tekst kada su ulazili u studio. Tipično za velike zvijezde koje odlaze u studio 'nešto novo snimiti'. Iz jednog interviewa se saznaje da je bend dolaskom u studio tražio inspiraciju, a Fridén je gledao različite Facebook profile svojih fanova, dokumentacije privatnih života, pratio je ljudske sage pune previranja, nesporazuma i loših emocionalnih stanja, ovisnike, narkomane, liječene alkoholičare, raspadnute brakove, sjebane životne zajednice i relevantno se rodila ideja okrenuti tematiku pjesama u tom smjeru. To je ono što ljude u ovome trenutku najviše zanima, s time su okupirani i već nakon dva tjedna su nastale skice novih materijala. Radeći pod presingom kakvog nikad do sad nisu imali, In Flames su napravili klasičan školski album s profesionalnim angažmanom u kome su najbitnije komercijalne pjesme.



Prvi singl "Rusted nail" iznenađuje s nevjerojatno senzibilnim Fridénovim vokalom u kojeg su uključeni German Jesterheads, odnosno skupina fanova benda. Death ovdje više definitivno ne postoji, ovo je skoro pa himnična Linkin Park pjesma sa synth harmonijama i elektronskim tretmanima. Iznenađenje je tim veće da Fridén otkako je prestao urlikati pokazuje fantastične melodične performanse koji zvuče kao da ih je otpjevao neki mladić od 20-tak godina sposoban uvjeriti u ispravnost depresivnih lirskih opservacija u uvodnim "In plain view", vrlo brzoj "Everything's gone" s groove/hardcore elementima i 'catchy' solažama gdje podsjeti na Marylin Mansona, a u "Paralyzed" skoro pa da se stvara utisak kako slušate neki malo jači U2 nafilan industrialom i elektronikom. Fridén se skoro pa totalno ufurao u Bono Voxa i ovo bi mogao biti jedan od najjačih komercijalnih aduta.



Drugi singl "Through oblivion" je čista pop pjesma s gothic-rock postulatima u kojoj stari fan ama baš po ničemu ne može prepoznati In Flames. Fridén je vokalno patetičan, povučen, emotivan i komotno bi mogao pjevati u svakom indie-rock, pa i boy bendu koliko je uspio razviti vokal do komercijalnih kontura. Ako obratite pažnju i na video-spot u kome se pojavljuje s naočalama u intelektualnom izdanju, onda je svaka mogućnost za percipiranje nekadašnjih death kontura posve isključena. "With eyes wide open" opet dođe nešto poput finskih Him, metala ovdje gotovo i nema, može se reći samo hard-rock/gothica, ali sprega je jako pop-istična i zavodljiva s ponekim post-grunge detaljima aludirajući na onaj daleko senzibilniji dio scene poput Seether, Breaking Benjamin, Nickelback i sličnih. To je roba koja danas ide na tržištu. Naslovna "Siren charms" po konstituciji gitara Björn Gelotteja i Niclas Engelina baca udicu Tool obožavateljima, a bome i Muse s progressive-rock aranžmanom. Jedina 'prava' žestoka ružiona dolazi u "When world explodes" gdje Fridén još uvijek umije zaurlikati, a po svemu sudeći, to mu je možda i zadnji ovakav autorski izlet u karijeri. U pjesmi mu parira jako lijepi glas Emillie Feldt podignut do mezzosoprana uz raskošnu gitarističku pratnju, a drugi dio kompozicije uvijen je u progressive aranžman i zborske gothic arije. Jako lijepo, nema šta...

Nekad su albumi imali prolaznu ocijenu ako su sadržavali barem 3 sjajne pjesme. Ove nisu sjajne, ali da se uvlače pod kožu svojim stresnim tematikama, izuzetno profinjenim Fridénovim vokalom, melodičnom crtom i nekim skrivenim adutima poput "Dead eyes" kao stvorene za školu serijala Glee emisija kako treba raditi komercijalne pop/gothic/hard-rock/metal pjesme gdje pjevač umije dovući i onu zagonetnu patetiku Robert Smitha (The Cure) ili recimo "Monsters in the ballroom" u kojoj je industrial stil i furka Marylin Mansona najočitija. Čak je i refren jako sličan...

Sve su pjesme u principu morbidne, mračne, makabrične i tužne kao da su prepisane iz zabilješki Peter Murphyija, Roger Watersa kad je za Pink Floyd pisao depresivno otužne stihove i Bona koji se redovito vraćao na emocije, duhovna stanja i individualne percepcije gubitka nečeg jako vrijednog. U tom pogledu ovaj album uopće nije loš, dakako zaboravi li se kako su In Flames zvučali u 90-im, s ovim iznimno pomlađenim stilom mogu potrajati još barem jednu deceniju. Zvuče jako friško poput nekog novog benda koji nikad nije svirao death i nema pojma što je to, a Fridén se nameće kao jedan od vrlo ozbiljnih kandidata za najboljeg pjevača, pa i rock stihoklepca sezone pokazavši da se s malo volje i puno talenta koji nikad nije bio upitan u samo 20-tak dana umiju napraviti jako dobri stihovi.

Puno bolje od prethodnog albuma. Napredak je ogroman.

Naslovi: 1.In plain view, 2.Everything's gone, 3.Paralyzed, 4.Through oblivion, 5.With eyes wide open, 6.Siren charms, 7.When world explodes, 8.Rusted nail, 9.Dead eyes, 10.Monsters in the ballroom, 11.Filtered truth

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/09/2014