Lamiral ili pravilno Lamirāl ili Lamiràl (prvo je s bandcamp stranice, a drugo s plakata) su svježe oformljen četverac iz Belgije. Startali su 2017., a ovaj EP zgodnog naziva s omotnicom neke vojničke jakne iz davnije prošlosti nalik na husarsku odoru nije nešto hipstersko kao što bi se možda moglo zaključiti. Oni su vrlo žestoki post-hardcore momci u čijem se izričaju osjećaju i mathcore elementi, a sveskupa zvuči kao mješavina Converge, The Dillinger Escape Plan, Everytime I Die, pa i nekih ultrabijesnih stvari Black Flag jer je gitara u ponekim dionicama našpanana poput Greg Ginnovih kontemplacija riffova u staccato pletenju. Posebno je interesantno što u ovakvom bendu svira Gil Chevigné, inače bubnjar Thot i Jesusproject, a sama ekipa je takoreći supergrupa premda se ne radi o nekim razvikanim imenima. Jean-Pierre Mottin je član El Comer Ocho i Volver, Tino De Martino radi u Channel Zero, a Vincent Dessard u Lethvm i Old Wvrms. S ovolikim iskustvom nije im bilo teško kreairati čvrsto glazbeno jezgro britkih i nabrušenih, uglavnom trominutnih pjesama što prodiru vrlo duboko svojom agresivnošću i spontano dinamiziranom fabulom razvijajući se od tih početnih gitarskih dijametara u osebujno jake performanse dižući tenzije onog starog post-hardcore elana iz 90-ih ka današnjim standardima.



Paralelno uz objavljivanje ovog EP-ija od 20 minuta realizirana su i dva prateća video spota za upečatljivo moćne pjesme "Wolves" s gostujućim Thomas L'amiralom na vokalu i "Words I say" koje čeliče i razaraju težinom fluktacije, no uvodna "Behind the mask of Anaké" može nakratko zavarati da su momci komplementarno uronuli u finiširanje kompleksnog pristupa koji bi mogao zadati glavobolje i vrtoglavicu. Ne, ipak nije tako. Ovih 6 pjesama tenzično su razbarušene od početka do kraja melodičnim igrama neprekidnim kataliziranjem i čestim breakovima s uspinjavajućim eksplozijama koje uvjerljivo održava grčeviti frontman vriskavog crust glasa, a kako EP odmiče, "I won't be here long" sakuplja sve fine čestice na hrpu rasipajući ih kroz spektakularne infrastrukture "A sinister look" i potentno nazvane "This song has no name and it's alright", najdulje pjesme što zatvara ovo magično eklekticizirano ostvarenje.



S podjednakim omjerom hardcorea, punka, alternativnog metala i neizostavnog post-hardcorea kao osnovice, u stilistiku su utkali još poneke agresivne konotacije dosegnuvši na račun Chevigné-a i frenetičan mathcore galop bez blastbeatova i triggera sa tom čisto odvojenom instrumentalističkom kompaktnošću slojevito se bazirajući modernim šablonima s jasnim balastima uravnoteženo sastavljene neuroze, psihičke rastrojenosti i emotivnog raskola poput živčanog sloma. Sve im to ide u prilog s mračnim tipovima neoptimističke atmosfere ne prezajući niti od blagih predaha, ali tek samo na momente u ovlaš strukiranim pozicijama koje tek služe kao protuteža euforičnoj najezdi. Svakako, ovo je vrlo zanimljivo djelo nakon kojeg bi se trebao pojaviti i kompletan album. Nadati se treba da će do njega doći.

Naslovi: 1.Behind the mask of Anaké, 2.Wolves, 3.Words I say, 4.I won't be here long, 5.A sinister look, 6.This song has no name and it's alright

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/09/2018