Zvanično treći album u gotovo deceniji rada Grégoire Frayeve karijere pod nazivom Thot (debi album bio je "The Huffed Hue" 2005. koji se uistinu rijetko spominje) došao je 3 godine nakon odličnog, jednog od ponajboljih transžanrovskih radova naše novije epohe - "Obscured By The Wind" (2011), skoro nepravedno zanemarenog remek-djela kojeg su primijetili tek poneki kritičari i gro raštrkanih fanova širom zapadne i srednje Europe. Vodeća elita svjetskih medija specijaliziranih za fah industriala i alternativnog izraza je ostala većinom nijema i nezainteresirana, da li uopće samom činjenicom da za bend i album nije niti čula ili pak, ako jeste čula, nije mu pridavala pozornost. Onu koju bi trebao dobiti inovantan autor sklon istraživanju i unaprijeđivanju pomalo ishlapjelog žanra koji se evo, već treću deceniju smatra da je svoj kreativni fokus doživio još koncem prošlog stoljeća svjetskim mega uspjesima Nine Inch Nails, Ministry, Rammstein i Marilyn Manson koji se i dalje sustavno prikrpavaju kao očiti balasti svakome tko zakuca na vrata ovog agresivnijeg izdanka rocka, elektronike i pop-dance kulture. Album su i nakon promocije, te 6 singlova skinutih s njega još nadopunili zasebnim EP-ijem "The Fall Of The Water Towers" i singlom "The rain buyer" (oba 2012) s kojima su zaokružili kompletnu sliku mračnog benda koji traži optimizam u lažnim nadama socio-političkih prilika, recesije i ljudskih emocija tražeći utjehu po prirodnim destinacijama.



Svoj novi korak zapoćeli su s unikatnim singlom "Rhythm.Hope.Answers" početkom 2013. u kome su ugostili svoje fanove snimljene mobitelima, digitalcima i audio tehnikom kako mantraju ove tri riječi, te nastavili remiksiranim EP-ijem "Citizen Pain" (također 2013) koji je praktički donio samo jednu novu pjesmu, dakako naslovnu temu o svjetskoj depresiji u otuđenju gradskih sredina sivih i tmurnih građevina koje sakrivaju lažne osmijehe i ljudsko tapkanje u mraku po jednim te istim ulicama, mahom ćorsokacima iz kojih je povratak jedino moguć na glavne gradske trgove i avenije gdje se radnja odvija ponovno po istim pravilima odakle se htjelo pobjeći.



Shodno tome, tematika novog albuma jeste smještena u urbanu, gradsku sredinu, a glavni glumci i likovi su njezini stanovnici sa svojim bolima, emocijama, ljubavima, radostima, patnjama i mahom neispunjenim očekivanjima. Album je nadahnut žilom kucavicom, 'pulsom' gradske vreve, odokativno rečeno, sa sociološke prizme gledišta aktualne društvene situacije i pojedinca u njoj ističući intimistička raspoloženja, previranja i gubitak prijeko potrebne koncentracije za život normalnog tempa. Prikazuje lirski čudnovato sročene minijature o likovima koji neprestano traže izlaz iz betonskih blokova, nezanimljivih ulica na kojima se stalno odvija jedan te isti scenarij bez iole ikakvog značajnog sadržaja, općenite društvene klime kada više nikoga ništa ne zanima izvan tih okvira, one proklete situacije konformizma kada se zataškava frustracija na račun sistema u kome, kako lijepo kaže Grégoire u umjereno nabijenoj pjesmi "Negative buildings" 'živim nečiji drugi život' prisjećajući se trenutaka djetinjstva i bezbrižnih odlazaka u prirodu. Danas, kako je stariji, priznaje da mora 'nositi masku' poštivajući sva ta pravila ispremiješanog virtualnog i stvarnog svijeta pomahnitalog i izludjelog svim tim načelima suvremene civilizacije koja je izgubila i najmanju trunku suosjećaja, karakterne poniznosti i ljudskog dostojanstva.

Njegovi stihovi su poetski nadahnuti, puni su metafora i raznih svakodnevnih situacija koje prikazuje artistički koristivši raznorazne punk-rock/art epitete i forme (razbijanje ogledala, putovanje u vlaku, gubitak orijentacije, izgubljenost na ulici, okrutni križarski ratovi...), te se u svakoj prilici i on i njegovi likovi nalaze u čudnovatim situacijama nalik na serijale "Zone sumraka". Ispipavaju 'bilo' unutrašnjosti zajednice koja je, niti sama svijesna, postala turobna spavaonica, radionica i gradilište u gradu koji unatoč svim svojim aktivnostima jednostavno melje i proždire svoje stanovnike.
Prikaz je to suvremene tehnološke industrijalizacije i urbanizacije kada metropole postaju megalopolisi, ogromna megalomanska naselja u kojima više nitko ne haje za zdravu društvenu atmosferu ili nekakav oblik životne idile. Kao što su prije stotinjak godina, često krivo tumačeni i shvaćeni avangardisti, filozofi, sociolozi i promatrači društvenih, ekonomskih, kulturnih i povijesnih zbivanja naglašavali, mahom hipotetski ali s vrlo dobrim njuhom za prognoze da će grad kao zajednica jednom postati klaustrofobičan labirint, mravinjak bez voznog reda i poremećeni kokošinjac u kome se ne zna niti red, niti se poštuju pravila, te da će sve izmaknuti općoj kontroli pretvorivši se u kolaps, to se upravo događa sada u trenutku kada globalizacija i tranzicija društva 21. stoljeća nadilazi sve moguće hipoteze. U njima je čovjek kao jedinka posve obespravljen i naravno, shodno tome izgubljen i izoliran osjećajući gotovo vampirsku prisutnost tog megalopolisa iza svojih leđa (posve lagana pjesma "Traces").



Ispričan kroz različite duljine stihova i priča, scenarij "The City That Disappears" isprepleten je zvučnim finesama ponovno iznenađujućeg spektra stilova i žanrova miješajući koloplete naglašene elektronike, živih bubnjeva, sofisticiranih gitara i frenetičnih Grégoireovih vokala. Postava benda ostala je ista kao i na sjajnom prethodniku (Gil de Chevigné - bubnjevi, elektronika, Hugues Peeters - piano, klavijature, Julien Forthomme - bas, klavijature) s jednom ponovno pridruženom novinom - Arielle Moens koja je zadužena za scenografiju, video projekcije i poneki put se pojavljuje na pratećim vokalima (u pjesmama "Negative buildings" i "Traces"), a sama ekipa na ovih 37 minuta albuma šiba dramatične serijale svega i svačega ne odstupajući bitnije od zacrtanih stilskih odrednica prethodnika. Prve dvije pjesme "HTRZ" (prvi promo singl), ranije realizirana "Rhythm.Hope.Answers", te završna, također ranije objavljena "Citizen pain" su moćne, brze i žestoke, a ostatak materijala uglavnom ležerniji i atmosferičniji. "Keepers" i "Dédale" su lagane i prevučene mračnim ambijentalnim sadržajima, psihodelijom i eksperimentima kao uvertira za umjereno plesnu "Blank street" u kojoj se mogu naići čak i utjecaji The Cure, osobito kod kraće gitarske staccato solaže, no pjesma sama po sebi ne odudara mnogo od relevantnih sintagmi stilizacije Thot koju sami nazivaju 'vegetal noise music'.
S puno elektronike, ponekih de-kompozicijskih struktura i analognog instrumentarija napravili su miš-maš koktel uzbudljive glazbe u kojoj svakako prednjači isturena lirska poanta što ne znači nikako da su zvučni značaj potisnuli u šturu matematičku dramaturgiju. Jest, ostali su privrženi temeljima formata i načelima post-punk i industrial kompozicije u kojoj nema kompleksnih zahvata već obogaćivanja mahom repetativnih akorda scenama i kadrovima vizualizacije samih stihova, odnosno fabule koja teče nizanjem brojnih sličica, emocija i psihološkim stanjima. Skraćeno, ono što je još kod pokojnog Lou Reeda predstavljao rock s jednim akordom, a dva su već bila previše, Thot finesama elektronskih efekata i dizanjima, te spuštanjima dinamika kanaliziraju u bogato dekoriranu atmosferu gdje nema praznih hodova i bespotrebnih ponavljanja refrena. Kod njih je sve na svome mjestu s jasno određenim zadatkom da taj, kadkad i samo jedan prizor uokvire unikatnom zvučnom bilješkom.

Posebno je interesantno da se naslovna pjesma "The city that disappears" nalazi samo na vinilnom izdanju, a kako ona zvuči ukoliko samo nabavite cd ili digitalno izdanje može se čuti na njihovom webu. Također vrijedi istaknuti da je album sniman čak dvije godine na četiri različite lokacije - Belgiji, Češkoj, Francuskoj i Švicarskoj, a miksanje je obavio Magnus Lindberg iz švedskog post-metal benda Cult Of Luna.

Naslovi: 1.HTRZ, 2.Rhythm.Hope.Answers, 3.Keepers, 4.Dédale, 5.Blank street, 6.The city that disappears (vinyl only), 7.Negative buildings, 8.Traces, 9.Citizen pain

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/05/2014