Phantom, Funky, Slick, M8, Micey i drugi. Sve su to imena koja su dečki iz različitih zagrebačkih i nezagrebačkih bendova iskoristili za izgradnju svojih alter-ega i stvaranje zanimljive priče o Michigan-Hrvatska bendu koji im dopušta da u kompletnoj priči ostanu anonimni. Takav se pristup na kraju pokazao profitabilnim budući, izuzev rijetkih, ponekad i namjernih trenutaka, gotovo i ne postoje instance koje bi razbile iluziju da garažne zvukove u vašim slušalicama proizvode momci iz legendarnog američkog industrijskog središta u odgovarajućem vremenskom periodu. Detroit Groove Gang prije nekoliko je dana istovremeno izbacio LP Motor City Funk i EP Roll with Detroit, dva projekta sličnih osobina, prednosti i mana. Motor City Funk otvara (pre)kaotična Light to Lust koja od prve sekunde daje prilično očit dojam što nas otprilike očekuje na albumu. S u potpunosti nerazumljivim ali prikladnim vokalima otvara album definitivno ispunivši obećani groove iz naziva benda, dok sljedeća, Gotta feel fine ispunjava svoju zadaću vezanu za naslov projekta, dostavljajući i više nego natprosječni funk groove. Kao i na ostatku albuma, osjeća se (namjerni?) manjak produkcije kao nužni nusprodukt ležerne i opuštene atmosfere pri snimanju i produciranju. Ipak, upravo ta opuštenost veselijim i energičnijim pjesmama daje dozu razigranosti kakva bi se teško dostigla na bilo koji, manje spontani i kontroliraniji način. U istoj ćemo maniri oprostiti manje greške u vokalnoj dionici navedenog Slicka koji na trenutke ne pogađa naglaske ritam sekcije, ali se općenito pokazuje kao izrazito karizmatičan i sposoban glavni vokal. Damn suits vodi suptilna rokenrol podloga na gitari i usnoj harmonici, ali i zamuljani bass i preglasna zvučna presvlaka pomalo gutaju pjesmu koja tako, umjesto da profitira od inače vrlo dobro zamišljene i izvršene slojevitosti, iste gubi u pozadini. Dok Damn suits vokale ostavlja daleko u pozadini, odlična Dear John stavlja ih u prvi plan i podupire ih jednostavnom ali dostojnom melodijom na klavijaturama koja ostavlja dovoljno prostora za naraciju i poigravanje vokalnom dinamikom koja u kombinaciji s minimalističkim instrumentalom nekad proizvede zanimljive glazbene trenutke. DGG je bend koji intenzivno posuđuje od uzora što na sreću ne rezultira potpunim pomanjkanjem identiteta već postojanjem vlastitog zvuka i stilske raznolikosti koju oni vješto trpaju tracklistu na osnovu koje album funkcionira iznenađujuće smisleno. Mr Brown tako tematski vuče od Tarantinovog Reservoir dogsa, dok je zvukovno vješta "preslika" Nick Caveovog demonskog countrya s početka devedesetih. Kod Mr Browna valja spomenuti i tendenciju da bend svoje kompozicije prekida, recka, završava i spaja raznim zvukovima ili pozadinskom bukom i žamorom koji MCF-u daju zanimljiv, gotovo studio session osjećaj. Nažalost, ova numera od toga ne profitira u većoj mjeri jer je spomenuto sjeckanje ovaj put pretvoreno u iznenadni i naprasni završetak koji pjesmu ostavlja pomalo nedovršenom. Naslovna, Motor City Funk još jednom mijenja atmosferu te uz vrišteće back vokale i kuštravi gitarski riff stvara savršenu podlogu za Slickov vokal, čija boja ovaj (ali ne i jedini) put prilično podsjeća na onu legendarnog Iggya Popa. Ipak, za razliku od prošlih stvari čiji su zvuk i sadržaj vjerno slijedili dane im naslove, na Motor City Funku - ne očekujte funk. Where do you go out babe je zanimljiva, ali na kraju neuspjela implementacija post-punka u zvuk benda; pjesma koja strukturalno podsjeća na Dear John, ali zbog manjka fokusa na lirike na kraju nosi ne baš laskavu titulu najlošije pjesme na albumu. Kraj je rezerviran za odličnu A letter to Jesus na kojoj DGG podsjeća na suvremenu verziju folk heroja šezdesetih odavanjem počasti onima koji su došli prije njih - primjerice, referenca na Blind Lemon Jeffersona - i uz zvuk usne harmonike i ukulelea kvalitetno privodi album kraju. Roll with Detroit EP krasi nešto bogatija produkcija što se pri slušanju prve, Turn down the lights, standardne rokenrol zvjerke i potencijalnog fan favoritea koji dokazuje da se unatoč ležernom pristupu, DGG ne šale te da u svom najboljem izdanju zvuče itekako čvrsto, ozbiljno i uvjerljivo, od zvuka gitare do odličnog vokala. Neki su dijelovi pjesme za vokal strukturalno slični kao Gotta feel fine, ali on ovdje zvuči preciznije i samouvjerenije (iako frontmen garda i inače ima na pretek), bez gore prigovorenih problema s phraseingom slogova. Odlična laganica In your green eyes i osobni favorit Malcolm left Detroit čine sredinu EP-a i po mom mišljenju predstavljaju DGG-ov kreativni vrhunac, uz napomenu da potonju krasi odlična Phantomova gitarska podloga. Međutim, ista bi se pjesma bolje uklopila u naraciju i concept LP-a na kojem se originalno i nalazila. Na Sacred Moonlight bend se približava nešto "mokrijem" i punijem zvuku te upućuje na dvije činjenice o EP-u: on zvuči malo modernije od većeg brata i stavlja veći naglasak na refrene koji su ovaj put pjevniji i istaknutiji. Kao i Motor City Funk, EP završava akustičnom pjesmom, ovaj put s nešto bogatijom instrumentalizacijom u stilu ranih sedamdesetih. Riječ je o I have sinned, iznenađujuće nježnoj i melodičnoj numeri koja predstavlja protutežu ostatku materijala koji je čak i u najsporijim pjesmama djelovao prilično grubo i hrapavo. I have sinned se pak čini kao nešto što bi se raspalo i nestalo pri prvom dodiru. I to je dobro, naročito budući da kao zadnja pjesma na MCF-RWD kombinaciji pokazuje da Detroit Groove Gang (skoro) nijednom nije napravio istu stvar.

Za kraj ostaje samo donekle preispitati odluku benda da relativno malu količinu pjesama (13) odvoji na dva različita izdanja. Po preslušavanju se takav izbor čini i više no logičan jer odvajanje pjesama u dvije skupine nije nešto što se napravilo tek tako već u svrhu naglašavanja postojećeg karaktera pjesama različitih po produkciji, atmosferi i narativnim aspektima i tako prirodno u dvije odvojene cjeline. Ipak, kao osoba koja smatra da su oba nosača zvuka većinski uspjela, ne mogu se ne zapitati kakvo bi malo remek-djelo dobili da je bend odlučio s albuma izbaciti Damn Suits i Where do you go out babe i dodati mu Turn down the lights, In your green eyes, Malcolm left Detroit i I have sinned. Na pamet mi je pala i manja količina potencijala koji se na nekim pjesmama čini neiskorišten zbog bezbrižnog i, ako imamo na umu kreativni proces drugih ozbiljnih umjetnika pri stvaranju glazbe, pomalo površnog načina stvaranja i snimanja. Međutim, time bi ovim ostvarenjima oduzeo element rada na sve cilindre, pozitivne lakomislenosti i spontanosti koji toliko zrače glazbom na albumima, da bi bez njih isti bili znatno manje posebni.

Ocjene:
Motor City Funk: 7,5
Roll with Detroit EP: 8,5

ocjena albuma [1-10]: 8

ivan blažinović // 25/04/2018