home > mjuzik > Salutations du Fond du Monde

kontakt | search |

JALL AUX YEUX: Salutations du Fond du Monde (Juda Records, 2018)

Mora se priznati da ovakvi zahtjevni fonetsko-morfološki zahvati kakve prakticira Sanel Jušić, pjevač ove bihaćke mnogoljudne skupine predstavljaju raritetnji dio ovozemne estrade. Evo, kad sam dobio cd, promotrio omot i prateću knjižicu, ostao sam poprilično zbunjen pomalo ne vjerovavši da je tako nešto moguće u našem regionalnom kokošinjcu gdje se gordo nameću i pretenciozno nadmeću kojekakva šablonsko-klišejizirana, najvećim dijelom anglosaksonska zbrćkarija u kojoj tek mali postotak vokalnih grla umije pravilno lingvistički i fonetski akcentirano baratati engleskim, točnije američkim izgovorom engleskog jezika.
[  ]

Međutim, mister Sanel barata francuskim, vjerovatno isto kao i materinjim bosanskim, hrvatskim ili srpskim, svejedno je, a taj jezik su na ovozemnoj estradi koristili tek samo rijetki. Uz Terezu Kesoviju poneki prepjev imao je pokojni Tomislav Ivčić i... tko još? Ha-ha-ha - Vlado Kalember i Izolda Barudžija na Euroviziji 1984? Uh, ne bih se mogao sjetiti ovako napamet drito iz glave, ali bilo je tu i tamo zabavnjaka, no baš se ne sjećam rockera ili nekih individua iz približno tog rock miljea koji bi se odvažili na francuski jer je odavno iščeznuo iz osnovnih i srednjih škola. Danas ga primjerice uči tek 2,5% učenika za razliku od vremena bivše velike federacije kada ga je otprilike naukovalo oko 7% đaka, te je uz permanentno najrasprostranjeniji engleski i njemački bio odmah rame uz rame talijanskom i ruskom. Ovaj, odmah otprve treba odati priznanje frontmenu, a potom i bendu jer je uspio povezati glavne strukturne konotacije jezika i pripadajuće glazbe orijentirane na rockerskiji dio francuske šansone s evidentnim elementima gypsy folka što sve skupa ostavlja vrlo zabavan i privlačan dojam razgaljene frankofonične world-music amblematičnosti s jasnim balkansko-bosanskim paralelama.



Uz iznimno upečatljiv, snažan, pravi testosteronski Sanelov vokal u registrima između baritona i tenora, idealnu kombinaciju čini šestero šarenih glazbenika (dvije gitare, električni bas, bubnjevi, mandolina, tambura, klavir, truba, rog, saksofon...) osvježavajućim i elastičnim dekorom od pjesme do pjesme. Raznolikost materijala naprosto frca: istina, sve su to pjesme uredno sabijene u radiofonične 'pop' formate, međutim infrastruktura s duhačima, a osobito s vodećom mandolinom i tamburom Jasmina Hadžisadikovića, tako rijetkim instrumentima u rocku (da, ovo sve je više vezano uz rock nego li uz tamburašku ili lakoglazbenu zabavnjačku glazbu) naprosto obara na prvo slušanje zbog potentnog elana i jednostavne pristupačnosti koja se ne trudi pretenciozno bahatiti otkrivanjem neke tople vode ili plagiranjem nekih već jako dobro znanih estradnih parametara.



Glavni kostur sačinjen uglavnom od gitarskih legata i melodijskih intervencija mandoline i tambure uz većinom rasplesan tempo svakako ne bi bio dostatan za potpuni užitak; funkcionirao bi u paralelama bliskim Gazdama ili Barunima kada se malčice pomaljaju kroz rockerskiju prizmu tamburaške glazbe ili onom suhozidu Daleke Obale i opskurnosti Crvene Jabuke ili Letećeg Odreda (sve su to bendovi kojima je lakopamtljivi refren prioritet), no duhačka sekcija daje poseban šmek što ga odvaja od stereotipova ovakve produkcije. Često sinkronizirani u tim izletima (prisutni su u svakoj pjesmi), daju si velikog oduška i za solističke intervencije kojima ukrašavaju ionako bogate aranžmane podsjećajući na mnoštvo toga iz opusa rocka i prateće scene (od primjerice Andy MacKayea iz Roxy Music do Mark Ishama ili Kočani Orkestar, pa čak i mainstream jazza Kool And The Gang), a osebujnost diferencijalnih stilizacija u gotovo svakoj kompoziciji predočava širinu bendovskog znanja, interesa, a svakako i umješnosti od primjerice uvodnog, najpotentnijeg komada "La Peste" (po romanu Alberta Camusa) uvijenog u brzi gypsy/ latino folk, tanga prisutnog u "La chanson ivre" što se pretvara u jednu od inačica čardaša ili, ako hoćete i kazačoka, pa kompleksnijih poduhvata poput "Je m'en lave les mains" punog aranžmanskog majstorstva vezanog uz spoj uvodne elegičnosti, folk-rocka i atmosferičnosti, zatim oduška u funk "Dansons la gigue" (odlične duhačke složenice na jazzy-pop relacijama) s kojim bi sasvim sigurno bili zadovoljni i fanovi Jinxa, Mayales, Detoura a sasvim sigurno i zaboravljenih Kid Creole And The Coconuts, sve do sentimentalnijih i baladičnijih komada "Ici ou la" s vodećim, senzualnim vokalom Alme Abdagić ili laganog valcera "Ce qui me manque (Waltz)", te zabavnjačke "La serenade" koju i ja, alernativni rocker vrlo rado mogu progutati puno bolje nego li neke limunade Gibonnija, Gulliana, Zlatka Pejakovića, Kiće Slabinca, Dalibor Bruna, Matka Jelavića (nekadašnji bubnjar splitskih legendi Metak) i sličnih kvazi, da ne kažem ex-rockera koji su odavno zaboravili da su nekoć bili dio velikog jugoslavenskog sex'n'drugs'n'r'n'r tržišta. Onomad nekoć davno kad je r'n'r bio uistinu unosan zanat, profitabilniji od zabavnjaka, narodnjaka i današnjih Bregovićevih klasicizmom opaljenih kupusarija za zgrtanje love od poluplebejskih Jakobinaca...

Posebnost albuma su prave rockerski opičene pjesme: grubim gitarskim istrzancijama poput Pixies "Je te cherche - Tražim te" (strašno figurira prva dva albuma alternativnih velikana iz Bostona + atmosferičnost debija David Sylviana "Briliant Trees" iz 1984.), jedina s dijelom teksta na našem jeziku kojeg pjeva nitko drugi do Ivan Katić John, zna se, frontmen sad već opasno popularnog sinjskog benda M.O.R.T., te sjajna, dramaturški kontekstualizirana završna "Django", tipično ciganska, ali u takvom dinamičkom maniru od punih 6 minuta da bendu mogu pozavidjeti Swans, Tindersticks i Caveovi The Bad Seeds, a bome i još najčuveniji iz te ekipe - Psychic TV. Ovo su dva komada kojima skidam kapu i bez kojih ovaj album ne bi ovako krasno funkcionirao, a opet nije neki revival Jacques Brela ili, mnogi će pronaći elemenata Les Négresses Vertes, nebitno je, ali da su sve to ovi vješti Bosanci slušali i nadahnuli se s mnogo toga, istina je, ali ama baš ništa nikome nisu ukrali, oduzeli ili prisvojili poput mnogih naših rockera i zabavnjaka što se diče tuđim perjem.

Bez ikakvih pretjerivanja, "Salutations du Fond du Monde" je jedan od onih albuma po kojima će se pamtiti 2018. godina upravo zbog svega navedenog - prvi je pravi frankofonski rad s ovih područja odlijepivši se od manje-više nemuštih pokušaja anglosaksonskog masturbiranja, zvuči kao da je mogao biti rađen i rođen još tamo u koheziji new-wavea kasnih 70-ih prije nego što su Talking Heads i Japan posegnuli u ispitivanje afro ritma, odnosno pentatonike (puno prije onog odvratnog "Graceland" Paul Simona, fuj, bljak!), a Peter Gabriel rekao onu čuvenu izreku da će doći vrijeme kada će rock kao format iscrpiti resurse i posegnuti za otkrivanjem sakrivene glazbene baštine nepoznatih i manje istraženih kultura. Jeste, francuska šansona nam nije nepoznata, evo, Zazu je vrlo bliska ovim Bihaćanima, ali nema niti napola razvijen muzikološki šarm poput njih pucajući na radiofoničan pop za primitivniji dio široke audijencije. Ovi Bosanci imaju strašnu i strastnu kemiju ugrađenu u bioritam kojeg ne štede izazivajući ogromne potencijale već na ovome prvome albumu dorađenošću i velikim kreativnim finesama kakve je teško za očekivati od prvorođenca koji je tek stasao na noge. Ako se samo sjetimo nekih zabavnjaka, pa i rockera koji su tijekom 70-ih, 80-ih i 90-ih radili svoje prve albume, ovo je ubjedljivo remek-djelo u svim pogledima i naprosto mi je teško povjerovati da uz sve one silne tiraže Oliver Dragojevića, Miše Kovača, Balaševića, Bajage, Plavog Orkestra, Jabuke, Hari Mata Hari i inih, još uvijek postoji glazbeno-inteligentna ekipa koja je spremna u 21. stoljeću napraviti puno više objedinivši sve to 'zbrćkano' od naših zabavnjaka s dovoljnom dozom rockersko-alternativnog, a da se ne pretvori u kičerajsko sarkastično smeće poput Merlina, Vuce, Thompsona, Valjka, Kazališta i Čorbe. Bihaćani, svaka vam čast. Još niste pokopali Bijelo Dugme, ali mogli bi vrlo brzo. Kad vas ukapira stampedo. Francuska furka bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti može početi isto onako kao i engleska rock revolucija tokom 60-ih... Ovo je najbolji uron u potpunu frankofoniju i daj Bože, Alah i što drugo, da im ovaj album ne bude prvi i zadnji.

Naslovi: 1.La Peste, 2.La chanson ivre, 3.Ici ou la, 4.Je m'en lave les mains, 5.Dansons la gigue, 6.Ce qui me manque (Waltz), 7.Je te cherche - Tražim te, 8.La serenade, 9.Tu ne viens pas, 10.Django

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/06/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Maithree - The Music of Friendship

NIRMALA RAJASEKAR: Maithree - The Music of Friendship (2018)

| 09/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Mixtures and Leftovers

DODECAHEDRAGRAPH: Mixtures and Leftovers (2018)

| 08/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Radio Tree

OWLS ARE NOT: Radio Tree (2018)

| 07/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Correlation

EMBASSY 516: Correlation (2018)

| 06/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Fundamental Slime, EP

DARTO: Fundamental Slime, EP (2018)

| 05/11/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*