Ah, kad prva pjesma na albumu počinje stihovima 'when I walk, yeah, on down the street odmah se može bez ikakvih razmišljanja pretpostaviti da je u pitanju očito neki balkanski, ex-Yu autor koji se pokušava dodvoriti nespretnom i nedovoljno konkretnom lirikom na engleskom jeziku. Smiješno, onako kao što se ponekad protka u američkim filmovima ironija na europske, afričke i azijske izvođače izvan anglosaksonskog jezičnog govornog područja što pjevaju na engleskom, slušaju pjesme na engleskom i manje-više ili nemaju pojma o čemu govore tekstovi ili ih se tematski ovlaš navuku da imaju 'neku priču', ali bitno da je engleski, svjetski jezik. A ne tamo neki romanski, ugro-finski, turkijski, arapski (onaj iz Francuske) ili slavenski jezik kojeg Ameri apsolutno ne razumiju. Nikakvo čudo. Uobičajeno je to za gro naških izvođača, a ovaj bend je bome i pobjednik HGF-a 2018., te se diči priznanjima za najbolji mladi bend (po 4. Mega Music Awards) i pobjedom na 9. Croatian Blues Challenge pri čime su došli u poziciju da nastupe na Blues Challenge u Memphisu, USA početkom 2018. Sve to impresivno stoji u njihovoj biografiji koja je počela 2011. u Sv. Filip i Jakovu kad je temeljni trojac (bubanj, bas, gitara) udružio snage s troje Zadrana zaduženih za vokale, trubu, usnu harmoniku i panovu flautu, te se odvažio uputiti u blues-rock prožet funkom.



Prvih 5 pjesama na ovome debi albumu je snimljeno u Nashvilleu, a 4 su ranije zabilježene kod kuće u kino dvorani, no niti jedno, a niti drugo ne podiže značajniju osobitost cjelokupne konstrukcije. Jer, ono što je najbitnije jesu pjesme, a ovdje su vrlo mršavih karakteristika, porozne su, neuvjerljive i nadasve predvidljive kako u glazbenom, tako i u nemušto sklepanoj lirskoj patetici nekakvih gordih pokušaja insinuiranja na sveopće, uobičajene teme kakvih ima mali milijun u oblasti popularne glazbe, a prstohvatom se dodiruju 'svjetske boli', pokušaja angažiranog protesta i nezaobilaznih emotivnih preokupacija. Nepotrebno ih je secirati za neku dublju analizu: relativno čvrsta i sasvim solidna svirka osnovnog trojca - ritam sekcije i gitarista podržava čisti eklekticizam kakvog su rockeri i blueseri uglavnom napustili još tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća u potrazi za friškijim i nadahnutijim relacijama. Okey, pronađe se na ovih 40-tak minuta pokoja zgodna stilska caka kojom se razbija pretenciozno sastavljen aranžman (vokalni break u funku "Home" ili panova flauta i truba u "Monkey"), kao i žešće otresitija gitarska dionica (osobito na materijalu snimljenom kod kuće koji sjeda daleko bolje zbog prljavog zvuka i slobodnijih ekspresija), glavna vokalistica Mirta Juran ima impresivne glasovne atribute soprana s kojim bi mogla ostvariti mnogo više, ali definitivno je jasno da s ovako koncipiranom glazbom što uglavnom počinje gitarskim riffom (izuzev acapella uvoda u "Little brains") i korozivno satkanim stihovima bend ne može napredovati više od prikazanog bez adekvatnog remonta.



Ha, a kad su već pobijedili na dva značajna hrvatska festivala, može se samo misliti kakav je tek bio ostatak konkurencije. Može biti da zainteresiranoj publici za retrospekciju odavno ispuhanih stilizacija na potezu blues/ hard-rock/ funka ovakav štimung odgovara, no izuzev sjajnog Mirtinog vokala, barem za sada na ovome materijalu nema potentnog favorita koji bi ukazivao na daljnju ekspanziju, ali opet, daleko od toga da bend nije svirački potkovan. Sve bi to bilo puno bolje da pjesme nisu šepave s pretovarenim aranžmanima i površnom poetikom koja zamiriše na inačicu popularnih jadranskih pjevača kad su se u ranim fazama karijere pokušavali probiti kao rockeri (Oliver, Mišo, Matko Jelavić - ex bubnjar Metak, Gibonni, Gulliano...). Zvuk i produkcija su u redu, ali smisao pjesama ovakvog transžanrovskog spoja očito koncipiranog za zabavnu mainstream upotrebu kaska u velikim koracima za onime što današnja publika u tom fahu očekuje. Ovo je samo jedan simpatičan, malo bolje snimljen hrvatski demo materijal s dvije strane, a ako bend poživi dulje vrijeme i kojim slučajem dosegne značajniju prihvaćenost, da ne kažem komercijalan uspjeh u što sumnjam s obzirom na kakvoću ovih 9 pjesama, vjerojatnost da se nakon drugog-trećeg-četvrtog albuma više neće vraćati na ovaj materijal je isto onakva kao i u slučaju Jinxa koji svoj debi "Sextasy" na engleskom jeziku ne izvode otkako su osjetili slast općeprihvaćenih radijskih i klupskih hitova. Ovdje se mnogo toga mora mijenjati jer ovakvo kakvo jest zaustavlja se već na samom pokušaju proboja na inozemno tržište koje u principu sluša glazbu svih vrsta, ali i njenu vibraciju i poruku, te od pop glazbe ovakvog kova traži i odgovarajuću zabavu. A nje ovdje nema, kao niti poruke, niti neke otkačene zafrkancije ili dublje sofisticirane fikcije/ fakcije u kojoj bi se ciljani auditorij mogao pronaći izuzev ova dva sasvim dobro režirana video-spota. Mogu samo reći, ovo je jako dobar promašaj dobro usviranih momaka i sjajne pjevačice koji još nisu pronašli 'ono nešto', daleko potentnije i hrabrije. Debi Stampeda "Tandara mandara" (1999) se spram ovoga zdanja doima kreativnijim, ako ništa drugo, ljudi koji su slušali, pjevali su "Fatamorgana", "Odlaziš u Kinu", "Samo zvijezde" i "Stampedo", daleko zabavnije i pristupačnije pjesme od ovih koje su Jeremiah's momentalno isporučili.

Bendu treba puno više mašte. Nashville uopće nije bitan jer ništa osobito nije dao izuzev individualnih impresija. "Time To Rob" je dokaz prosječnosti, pa čak i ispodprosječnosti onoga što hrvatska pop glazba jest. Ne treba je tražiti u USA, to je velika greška, a Hrvatima ne treba pjevati na engleskom kibicirajući mainstream. Rijetko se hrvatskih i ex-Yu izvođača nađe na repertoaru domaćih radio stanica koji pjevaju ili repaju na engleskom, čak se niti Parni valjak na engleskom ne vrti, a sa svim pokazanim, Jerermiah's zasigurno neće vrtjeti Ameri, a pogotovo Britanci.

Naslovi: 1.When I…, 2.Home, 3.Moving on, 4.Break of the day, 5.Little brains, 6.Monkey, 7.Vegetation, 8.No food, 9.Feeling

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/04/2019