home > mjuzik > Neobične pjesme običnog psa

kontakt | search |

PSIHODELIC BLUES OBSESSION: Neobične pjesme običnog psa (Juda Records, 2019)

Ne mora se nužno povjerovati svačemu što bi moglo imati kojekakve konotacije s imenima poput Marko Marković ili Petar Petrović, kao niti sa Psihomodo Pop ili u ovome slučaju Psihodelic Blues Obsession. Kao što Psihomodo nema nikakve veze sa psihodelijom, a primjerice Petri i Marki sa svojim bliskim prezimenima po kojima su dobili ime da su svrsishodno namjenjeni nekoj određenoj tendenciji (istina, poznajem jednog Petra Petrovića, slikara naivca), tako ovaj bend, bolje rečeno projekt Milana Mijača, bubnjara sinjskih M.O.R.T. nema mnogo veze s opsjednutošću psihodelijom, tek na momente s bluesom, ali on dahće tek tamo iza trećeg - četvrtog čoška da se nalazi u sredini ovog formativnog imena zgodno sklepanog od tri riječi.

Jest, bluesa ovdje ima ponešto u 2-3 pjesme: akustičnoj "Ne smij se", ubjedljivo najpotencijalnijem hitu "Teške riječi" i mimo redaka u gospelom protkanoj završnici "Molitva" koja se, dakako, obraća Bogu s one strane ugodne religiozne patetike kakvu bi mogli prihvatiti svi kršćani, neobraćeni na tobožnju političku religioznost . Da je to čula moja pokojna baka 1991. kaj mi je rekla da će glasati za demokršćane jer oni idu u crkvu, shvatio bih je. Onoliko koliko bluesa ima recimo u contemporary r'n'b-iju, trip-hopu, reggae-u ili jazzu koji su izniknuli iz bluesa (i gospela) crnačkih robova s američkih plantaža pamuka silom dovedenih uglavnom iz najrazličitijih prostranstava ekvatorijalne Afrike. Pa ima ga i u funku i u soulu i u rocku i u countryju, okey bilo ga je nekada daleko više kad su svi ti žanrovi proživljavali djetinjstvo i mladost, no danas se 'onaj neki' pravi blues stacionirao na popriličnoj udaljenosti od mainstream radara vucarajući svoja nadebelo ovremešena post-penzionerska razdoblja kroz pra-praunučad u tko zna više kojem koljenu i naraštaju po redu strvinareći metamorfozama originalnih temeljnih sastojaka.

Ako ćemo pravo, blues kao riječ ne mora biti direktno upućena na glazbeni žanr već i na tugu, te mnoga psihološko-duhovna stanja proizašla iz simbolike žalosti, jada, čemera i frustracije kojim se podrazumjeva idiom blizak afro-američkoj kulturnoj genezi stasaloj još u 19. stoljeću, te kao takva ima nebrojeno mnoštvo izvedenica u najraznovrsnijim prigodama. Istina, očekivao bi se u najmanju ruku psihodeličan blues, međutim niti toga nema ovdje u dostatnoj količini ili opsegu kako bi sugeriralo samo ime, odnosno, najprihvatljivije jest da se na naziv ne obraća posebna pažnja jer je ovo prije svega glazba na raskrižju hibridnog contemporary folka, trip-hopa/ hip-hopa i elektronike prizivajući elementarnost Goribora, laganica Elementala i ranijih radova Rambo Amadeusa. Slikovitije rečeno vođa Milan Mijač poslužio se kombinacijom živih instrumenata (vokal, akustična i električna gitara, bas, klavijature) i digitalne tehnike (ritmovi, programi, samplovi) insinuirajući suvremenu pop glazbu u kojoj se još uvijek pronađe ponešto od spomenutih, ali vremenski nadaleko davnih korijena.
[  ]

Zvrkasto zabavan koncept u stimulativno-ironičnoj alegoriji pasjeg života 'čovjeka iz pustinje, a ne pustinjskog čovjeka' (kako kaže kratki govorni uvodnik "Predstavljam vam…") obnaša se uglavnom na toksičnost emotivnih zavrzlami i sudbinskih preokupacija kao što su zabrinutost oko životnih paradigmi, samodiscipline i donošenja svjesnih odluka u različitim agregatno-psihološkim stanjima kad niti sam autor nije u baš najboljem odnosu sa samim sobom, koncentracijom, fokusiranošću i religioznim predrasudama. Njegovo crpilište je pojačano i lakonskim humoreskama sa zdravim pogledima na svijet: 'da si me bar upoznala živog, dušo' ili 'govoriti ne mogu jer jezika nemam/... napokon možeš umrijeti poraženo sretan' u prve dvije konkretne pjesme, potencijalnom plesnom funk-blues hitu "Čovjeka, samo to" storenog za đusku sa zavodljivim refrenom 'mač na mač/ pero na pero/ bol na bol/ i stavljam srce na stol' i koliko-toliko psihodeličnom komadu "Povijest jezika" uokvirenog kraćim gitarskim disonantama koje jedva da iznose po sekundu-dvije, no daleko više evociraju na doom frekvencije nego li na blues. Ova drugonavedena je intrigantna poetska mistika za razglabanje, a biti ću slobodan opisati je kao misaono saučešće nekom mrskom neprijatelju. Neću reći da je nacionalistička tendencija, ali bome nije niti daleko od toga. Osjeća se užas autorovog pristupa pred samrtnim hropcem dotičnog, hm, mizantropa, uobličenog režavo-muklim, što polupijanim, a što napušenim, odličnim, ponajboljim vokalom na kompletnom radu.

Mijačova sreća je da nije sklon davežu koji bi se možda mogao protegnuti na čisto dangubljenje vremena popunom materijala koji ovdje iznosi prihvatljivih 27 minuta jer je evidentna očita nekompaktnost vrlo dobrih poetskih figura s prešturom i skučenom zvučnom kulisom koja je pak, kao rađena po copy/paste hip-hop/ trip-hop šablonu jedne te iste programirane repeticije što se mogu vrtjeti i na takav način svirati unedogled izazivajući onu suhoparnu dosadu i monotoniju, prije svega bristolskih Massive Attack, Trickya i Portishead, a potom i svih ostalih koji su se žanru priključili nakon velike popularnosti žanra iz 90-ih. Druga mu je sreća što repa i sriče stihove na hrvatskom bez melodičnih arija (inače je loš pjevač bez osobitog sluha, ali kao recitator ili reper može proći), a treća što ima rockersko-punkerski gard s ponekad prijeko potrebnim provokativnim stihovima 'ako vidiš da se utapam, ne dozvoli da se utopim sam' (čista hip-hop laganica "Spavam" ko' da su je napravili Elemental) ili 'pokaži nam lukavu cestu/ gdje ljudi ne stoje na mjestu/ sve ide u dva smjera/ gdje nas vjetar od sebe tjera' (dosadna, ali srećom kratka "Pokaži").

Ne, da se razumijemo, ovo nikako nije loš album ili mini-album. Ima svojih glazbenih manjkova (prije svega energije mladog bubnjara i uronjavanja u programerski otrcano proživljene sfere), ali ima i dva-tri vrhunca s kojima čisto lako Mijač kao Psihodelic Blues Obsession može postići pun radiofoničan pogodak mimo M.O.R.T. Zanimljivo je ovo slušati i razmatrati: nema reference matičnog mu benda, potpuno je drugačije, a opet, korijeni su im isti samo ovdje znatno drugačije usmjereniji - u elektroniku, pop i komercijalne projektile zvane retro trip-hop s tek malo rocka i bluesa na vršku noža uronjenog u kompresiranu verziju Goribor. Nije loše, ali niti odlično. Uobičajeno i prosječno, onako kako se uglavnom i dobiva od hrvatske underground produkcije u drugoj deceniji 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Predstavljam vam..., 2.Čovjeka, samo to, 3.Povijest jezika, 4.Ne smij se, 5.Spavam, 6.Teške riječi, 7.Pokaži, 8.Molitva

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/04/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Neobične pjesme običnog psa

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*