Pogledajte ovog mladića sa slike. Hipsterski image s pomalo grubijanskim crtama lica, zasigurno na prvi pogled djeluje opasno, ratoborno, pa čak i razjareno. Ali izgled vara. Mèsico iliti Paolo Mazzacani iz talijanskog electro dueta Tempelhof na svome solo projektu nazvanog po njegovom djedu koji se u vrijeme velikih svjetskih kriza između dva rata doselio iz Brazila u Italiju hvata se kantautorskog indie popa u raznježenom baladičnom raspoloženju. Debi album " A Long Betrayal" (2016) bio je kolekcija intimnih balada za akustičnu gitaru i klavir s kojim je odradio čak 6 koncerata po Italiji, a na ovome drugome albumu skulpturi dodaje i ponešto synth ambijenata, te nezamjetno malo elektronski programiranih ritmova, ali sve skupa je to daleko od neke đuske. Dobro, hajde, ne treba svaki album imati nekakve urnebesne tempove, ali Bože moj, barem što se pop glazbe tiče i Adele zna napraviti poneki komad za razdrmati nožice, da ne kažem stražnjicu, međutim Mèsico ne radi tako.



Zavlači se vrlo lijepim tenorom pod kožu poput Chris Martina (Coldplay) i senzibilnim tekstovima na engleskom posvećenim emotivnim memorijama unazad nekoliko proteklih godina, ali slušati vrlo monotonu podlogu sačinjenu od klavira, gitare i to nešto malo elektronskih devijacija predstavlja nakon 3-4-5 kompozicija jedan pravi ambijentalno patetični davež u kome možda slušatelj očekuje neki poziv na plesni podij od kojeg se ne dobije ama baš ništa. Uvodna "Abdicate to love" s laganim odjekom elektronskih bubnjeva dobro dođe kao predigra za 'ono nešto' nakon čega bi se očekivao skok u pravi synth-pop na razini OMD ili The Human League, no naredni tijek s ispreplitanjem akustičnih i elektronskih manira posezanjem u recimo americanu "Long way back", komorni pop "A beautiful bride" s razlivenom trubom Paolo Deguilija a'la Mark Isham, te cijeli niz klavirsko-akustičnih pastorala s tim povremenim electro ambijentalijama ne izaziva ama baš nikakav specijalno jak osjećaj. Tek samo psihodelično potenciran instrumental "Harlem" s tugaljivim rezonom nostalgije i laganim topotom bubnjarskog seta (kombinacija okvira doboša, tomova i dubova) što bi inače došla kao popuna ranih albuma Trickyja barem na mene je prouzročila neki malo pristraniji feeling.

Nažalost, neka griješim, Mèsico u ostatku materijala patetično uranja u razotkrivanje svojih emotivnih dogodovština koje me iskreno rečeno, ne zanimaju jer nisu ništa drugo do li pronicljivo izrežirane minijaturne dramice zavijene u ambijentalno ruho indie-popa, a kao takve su bezopasne i potpuno bezbijedne poput bilo kojeg pop izvođača od primjerice Elton Johna do Eros Ramazzottija, a tu je stvar posve jasna na koju se referencu uhvatio ovaj mladi glazbenik projiciravši cijeli segment aktualnog hipsteraja kao sasvim prihvatljivog i pogodnog, ali do daske ljigavog žanra za trendovski aktualnu razonodu kad se post-adolescenti osjete emotivno ugroženi tražeći izlaz u baladično-elegičnom raspoloženju. Nekoć su takvi bili Leo Sayer, Cat Stevens i The Eagles, već dulje vremena danas takav sličan primat imaju Radiohead i spomenuti Coldplay, te gomile sličnih 'indie' imena, a ovaj album im se pridružuje u toj velikoj zajednici pecanja na udicu empatije i potištenosti u okružju organske, ali meni vraški dosadne i zamorne kantautorske patetike koja ima i mnogo od brit-pop manira.

Daleko od toga da ovdje nema nekih simpatičnih poteza poput akustične pjesme "Your church" protkane umjetno insinuiranim orkestracijama, Brian Enove ambijentalnosti u "Bolthorn", mračnijih konotacija u dramatičnoj "The albatross (in memory of a friend)" s referencama post-rocka i svih tih, kako kaže info-press iskrenih detalja, no kad se primjerice naiđe na ovakav album kao što je ovaj nakrcan full do daske s crossover prikazima baladično probranih figura, gotovo da je isti slučaj kao da na trpezi dobijate tjesteninu svaki dan u različitim oblicima s tek malo priloga, a to onda nikako nije dobro za osjećaj okusa, nego samo za čisto preživljavanje. Da, može se preživjeti i od ovoga…

Naslovi: 1.Abdicate to love, 2.Long way back, 3.A beautiful bride, 4.Harlem, 5.The devotees, 6.Oh, storm!, 7.Good luck, 8.A story for lovers, 9.Your church, 10.Bolthorn, 11.The albatross (in memory of a friend), 12.Don't ask me why

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/03/2018