Duranovci bi stalno nešto htjeli napraviti veliko, trude se iznjedriti hit kakvog nisu imali decenijama i ponovno biti moderan križanac rocka, popa, campa Roxy Music, disco-soul faze Bowiea i kurentnih stilova kao da je 1982/3. Simon Le Bon je uspio sačuvati svoj prepoznatljivi vokal, Nick Rhodes (slavimo rođendan istog dana, kako tko) kao glavni nositelj cijele glazbe privlačnost plesnog pop-rocka i sposobnost da pronjuška ishodišta pogodnih ideja, ali bend je ostao po već peti-šesti puta da se kreativno praćka na Rhodesovim intuicijama bez one osnovne figure koja im se odavno spočitavala. Evo, podsjetiću samo da je još davne 1983., u vrijeme kada su bili najpopularniji svjetski bend Alison Moyet, tada još uvijek pjevačica Yazoo rekla da su im melodije linerane, tekstovi neduhoviti bez impresije i mašte, te da je samo pitanje vremena kada će to njihovi fanovi shvatiti. Unatoč tome, bend je ostao aktivan već dobrih skoro pa 40 godina (osnovani su 1978), odavno je pokupio slavu, doživljavao razne krize, a u posljednjih 15 godina objavio je samo 5 studijskih albuma prosječne, pa i ispodprosječne kvalitete, te dva daleko bolja live zapisa. Gitarist Andy Taylor opet nije s njima i to se nadebelo osjeti. On je volio zarašpati hard riffove, uvijek je volio tvrdu glazbu s kojom je bendu davao rockerski šmek.

Novi album "Paper Gods" po običaju nema koncept. Samo je kolekcija pjesama, ovaj puta u pop maniru, rocka ovdje nema i jedan im je od najmekših u čitavoj karijeri, ali oko njih je napravljena ogromna tezga kibicera i ukusno pripremljenog švedskog stola koji nipošto nije smio omanuti. Pozvani su u pomoć Nile Rogers koji im je spasio karijeru s produkcijom hita "The wild boys" (1984) i prvog mekanog albuma "Notorius" iz 1985., (usput, znate li da je video spot "The wild boys" koštao nevjerojatnih milion dolara), Warner Bros. Records je iskeširao pozamašnu svotu da se Duran Duran vrati na stare staze slave, ponovno su tu producenti Mark Ronson, Mr.Hudson i Joshua Blair, a za nepovjerovati je da su ugostili i Johna Frusciantea koji im je skoro pa neprimjetno odsvirao gitaru u 4 kompozicije uz to izjavivši kako mu je rad s bendom bio poseban užitak. Dionice je odsvirao kod kuće u Kaliforniji i e-mailom ih poslao ekipi u London. A i pop-art omot je radio Alex Israel po motivima slavne prošlosti benda: usne s omotnice albuma "Rio", tigar s omota "Seven And The Ragged Tiger", silueta plesačice, sumo hrvača i čaša šampanjca iz video spota "Girls on film", ljubičasti telefon i šapka šofera iz pjesme "Chauffeur", te kornet sladoleda iz obrade Lou Reeda "Perfect day" za koju je pokojni velikan rekao da je vrlo simpatično napravljena. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Čak niti u samoj pripremi kada je bend 2012. nastupio na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu (Hyde Park) i svirao turneju sa Snow Patrol (po Sjevernoj Irskoj), Stereophonics (u Welsu) i Paolo Nutinijem (po Škotskoj).

Ali zaboravilo se na nešto vrlo bitno. Muziku. Simon Le Bon se po imageu prometnuo u hipstere, navukao uske hlaće, pustio je bradu, zna nositi i retro cvikere, britanski mediji ga znaju ismijavati u foto-shopu stavljajući mu zafrkane brkove s početka 20. stoljeća (Nikola Tesla i Gavrilo Princip), još mu samo fali klobuk, frak i kišobran, ono, pravo pa engleski džentlimenski. Ko' gospon Fulir Relja Bašić u "Tko pjeva zlo ne misli" ili Dragan Nikolić u "Tko to tamo peva". I još samo da zakanta 'kad bi ove ruže male za bol srca moga znale'. Njegova bol i bol benda je da od albuma "Astronaut" iz 2005., nisu imali no.1 na UK i kako stvari stoje, neće ga imati niti ovaj put jer nemaju hit, a niti nikakav pravi adut. Album i pjesme s "Paper Gods" će se vrlo brzo zaboraviti, pa čak i simpatični gitarski funk-legato Neil Rogersa u singlu "Pressure off".



Ne znam što bi Roger Tayloru da ponovno sjedne za elektronske bubnjeve iz 1982. Ritmovi su toliko sterilni kao da su programirana ritam-mašina, John Taylorovi basovi skoro pa neprimjetni, a njih dvojica su s nekadašnjim trećim Taylorom na gitari znali odvaliti ne odviše inteligentan, ali fini art-rock koji je mirisao na Japan i Roxy Music. Ovdje toga nema. Glava benda, Nick Rhodes je sa svojim klavijaturama i elektronikom napravio projekt u kome se neprestano izvlači spomenuti "Chauffeur", laganica s albuma "Rio", no očekivati onakav sentiš-hit kakav je bio "Save a prayer" ili bombe od new-romanticsa "Hungry like a wolf" i "Rio" je apsurd. On se okreće tržišno najisplativijim trendovima ne mareći za staru ostavštinu koja je koliko-toliko imala poveznice u rocku. Evo, uvodna naslovna "Paper gods" je napucana vokoder efektima (radili su mnogo s Voce Chamber Choir i London Youth Chamber Choir), minimalističkom elektronikom i sve otprve miriše na Daft Punk, a osobito kad pristignu "Dancephobia", "Change the skyline (feat.Jonas Bjerre)" i "Butterfly girl". Ma pljunuti Daft Punk. Ili sintetički orkestrirana trip-hop laganica "What are the chances?" ko' da su neki surogat Morcheebe s polupokušajima Pink Floyd (Frusciante je odsvirao, pa ajde kakav-takav solo uz jutarnju kavicu, najbolji u "The universe alone"). "Sunset garage" će podsjetiti na Japan "Quiet life", ali ovdje nema disco-maga Giorgio Morodera. Nick se zaigrao na pop za iPhone generaciju i kao štos uz svu potporu izdavača, te ogromne horde producenata i managementa koja je stala u funkciju benda da se ubere što veća pinka naposljetku i uspio. To mu se ne može osporiti. Njuši dobar pop potez poput Madonne, čak se nakratko upušta u dubstep, r'n'b ("You kill me with silence") i sitne pop-eksperimentarije ("Only in my dreams") i sve se čini da mu hard gitara Andy Taylora nikako nije odgovarala, a niti mu ne manjka.

A što je bio ružičasti telefon i šofer iz "Chauffeur", nekoć ne osobito primjećene laganice s "Rio" albuma? Idealan kompromis kad se izlazi iz kluba, Nick je znao DJ-irati i zaglaviti po diskačima. Kaže Simon u drugoj, rasplesanoj pjesmi "Last night in the city (feat.Kiesza)" 'ne marim mnogo za budućnost'. Pa kako i ne bi ako bude drugi singl s albuma i prepoznat kao nastavak prastarog hita "Keep me hanging on" Iron Butterfly, a generaciji 80-ih preko obrade Kim Wilde s kojom je Nick htio šurovati i ljubakati, ali mu Kimov otac to nije dozvolio. Navodno je bio prebalav, neozbiljan i neotesan nafuranac na Davida Jonesa (Monkees) i Bowiea. Tko zna šta bi ispalo da je stari ćaća dopustio njihovu vezu? Njemu u inat je napravio onaj proslavljeni debi danas zaboravljenih KajaGooGoo, ako se to itko više sjeća. Generalno rečeno, od duranovaca ama baš ništa novo. Nick je zakon u bendu i održavati će ga do smrti. Svi se još uvijek trude biti lijepi i elegantni šminkeri koji neprestano bacaju udicu na tinejdžersku populaciju, pokušavaju da ne ostare ko' Pete Townshed, stalno se vraćaju na banalnosti jednog te istog new-romantics cirkusa, a Simon Le Bon je pokazao da je taj proces ista furka ko' u današnjih hipstera. Budi moderan i popularan, sve prethodne greške i manjak kreativnih sposobnosti će ti se zaboraviti.

S ovakvim albumom doći na UK no.5 i USA no.10 je zaista čudo bez kreativnog pokrića, a pop kao takav i ne treba ništa više osim jake pronicljive mašinerije.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 28/09/2015

PS: Naslovi: 1.Paper gods (feat.Mr.Hudson), 2.Last night in the city (feat.Kiesza), 3.You kill me with silence, 4.Pressure off (feat.Janelle Monáe and Nile Rodgers), 5.Face for today, 6.Dancephobia, 7.What are the chances?, 8.Sunset garage, 9.Change the skyline (feat.Jonas Bjerre), 10.Butterfly girl, 11.Only in dreams, 12.The universe alone